Vraćanje synthovima kao bazi melodija

S vremenom, Phoenix su postali jedan od najpoznatijih francuskih bendova, a razlog tome su albumi koji su pratili relevantna događanja na indie sceni u svijetu.

Na početku karijere bili su uronjeni duboko u ’80-e, pomalo funky jamiroquaijevsku spiku i podosta trzave ritmove, ali su se postepeno približavali zvuku The Strokesa, odnosno čistim pop melodijama što je kulminiralo na “It’s Never Been Like That“. Na “Wolfgang Amadeus Phoenix” vratili su se synthovima s početka karijere, a “Bankrupt!” je logičan slijed priče.

Sada bismo praktički mogli reći da Phoenix svira ono što je pokušao na početku karijere, ali s jednom bitnom razlikom, a to je prodornost pjesama koje sad većinom udaraju na prvu. Iskustvo je tu učinilo najviše jer se sada vidi da su potpuno zreo bend koji zna što i kako dalje, pa se od njihovih albuma može tražiti dosta, a zbog toga ćete vjerojatno uspjeti i utažiti svoju žeđ za dobrom glazbom.Trenutno bi srodnike mogli pronaći u bendovima kao što su MGMT i Empire of the Sun, ali s pravim europskim štihom. Više tu nema vrlo upečatljivih gitarskih riffova kao na “It’s Never Been Like That“, već synthovi preuzimaju ulogu nositelja melodija što skladbama ponovno daje vrlo radiofoničan zvuk. Već najavni singl “Entertainment” to je jako dobro pokazao.

“Entertainment” započinje frenetičnim kopiranjem Bowiejevog hita “China Girl” s izrazitim varijacijama na temu dalekoistočnih pop melodija uz napumpanu glazbenu melodiju, što u konačnici ispada kao logičan nastavak na posljednji album “Wolfgang Amadeus Phoenix”.

S “The Real Thing” kreću u nešto melankoličnije i eksperimentalnije vode, sa “S.O.S. in Bel Air” približavaju se posljednjim radovima The Strokesa (očito je da se ne mogu izbjeći usporedbe ova dva benda jer se kreću sličnim karijernim putevima), dok je naslovna “Bankrupt!“, ujedno i najduža pjesma albuma, svojom eksperimentalnošću spremna razvaliti svakog zahtjevnijeg slušatelja jer spaja tradiciju francuske minimalističke elektronike s progresivnijim temama, a sam kraj skladbe je akustika obogaćena synthovima.

Pred sam kraj albuma nalaze se još dvije skladbe koje bi mogle postati instant hitovi. Prva od njih je “Don’t” koja je klasična Phoenix pjesma, dok “Oblique City” zvuči kao da je ispala s već nekoliko puta spomenutog “It’s Never Been Like That” i da su joj do besvijesti nadodavali synthove, sve dok je pjesma to prihvaćala.

Put kojim su Phoenix krenuli možda jest malo neuobičajen, jer su krenuli sa synthovima, pa su otkrili melodiju, a sad spajaju jedno i drugo u nešto eksperimentalnijem modu, ali baš to i jest činjenica zbog koje Phoenix možemo proglasiti jednim od najzanimljivijih bendova jer su lišeni shema kojima znaju biti ograničeni Britanci i Amerikanci.

Od “Bankrupta” nećemo bankrotirati jer je prepun vrlo zgodnih pjesama kojima ovaj put nije osnovna funkcija biti hit, već zrelo i cjelovito djelo. U tome su u većini albuma i uspjeli, pa stvarno možemo zaključiti da su Phoenix jedan od najboljih europskih indie proizvoda posljednjih desetak godina.