Vojko Vrućina: Uvod u trap anatomiju

Još kada su Dječaci krajem prošlog desetljeća ulazili u postdramsku fazu te klizili prema “Istini”, većina hip hop krugova upoznala se s dječačkom trojkom. I Vojkom. Napravit ćemo distinkciju od samog sastava jer došlo je vrijeme u kojem svako ima pravo na solo projekt koji će pokazati koliko je kreativan i sposoban približiti se što široj publici. Nakon što su Kid Rađa i Krešo Bengalka polučili uspjeh svojim “folderima” i s nekim se pjesmama duboko usadili u hrvatsku kolektivnu memoriju i scenu općenito, logičan je bio korak kojeg čini upravo onaj koji se uvijek posebno isticao. I to mislimo u potpunosti, bez imalo pretjerivanja i subjektivnog dojma. Jednostavno, takav je realitet.

Vojko Vrućina objavio je “Vojka” na kojem iskazuje sav svoj potencijal, smisao za rimu i ritam, pričanje priče i svoj specifičan pogled na stvari. Ne smijemo zaboraviti da ovo nisu Vojkovi prvi samostalni koraci, ali uvelike se razlikuju od onoga što se radilo povremeno i pojedinačno kroz karijeru i prethodne godine, a drugačije se konstruira kada u sadašnjici imamo koherentno djelo i trinaest pjesama kojima se vozimo kroz zvučnike.

Ono što prvo upada u uho je udaljena doza od klasičnog gangsta izražaja. Album je prožet originalnim Vojkovim temama, na koje smo bili  naviknuti u mnogobrojnim stihovima s prošlih projekata, ali i dozom samokritike i podsjećanja, vješto upakiranih u komični set različitih pristupa.  Tako se sam autor nalazi negdje na razmeđi Dječaka, Kiše metaka i osobnog pristupa koji se u cijelom paketu ponajviše ističe. Drugim riječima, niti bi Vojko došao do današnje razine jednog od najboljih repera u regiji da nije napisao sve što se može gledati kao ‘kamen spoticanja’, jer i manje voljeni tekstovi dio su razvoja koji nas sve kasnije istančanije definiraju i pridonose stvaranju što boljeg budućeg materijala.

Nakon što je prvo objavio “Zovi čovika”, dobili smo Vojka u najboljem izdanju, i tu bih odmah povukao paralelu s još jednom odličnom i početnom “Ne može”. Prve tri pjesme nagovještaju da Vojko direktno skreće u svoje vode, jer količina ideja, rima i stihova su velike i praktički smo u startu ‘navučeni’ da čujemo preostale. Dio sa suradnjama nagomilan je u sljedećem dijelu albuma gdje slušamo Krešu, Vuka Oreba, Antonia Makinju, Wikluha Skya i Tončija Huljića.

Naravno, čini se da je najviše kontroverze, ali i publiciteta ostvarila baš suradnja s Huljićem na pjesmi “Pasta Italiana”. Nije to nikakva novost, Vojkovo koketiranje s osobom kojima ima negativan status u mnogim alternativnim krugovima može se na prvu činiti kao izdaja nekih principa, ali “Pasta” je izazvala veliku pozornost u puno širem glazbenom sloju, a dobio je i Krešu u top formi. Huljić je tu sasvim minoran faktor kada se u cijelosti sagleda pjesma, a na kraju dođe kao neki comic relief s kojim se zakuca u par stihova.

Najveća suradnja ostvarena je na “Rođendanu” gdje svaki od repera dobiva određeno vrijeme kako bi što ismijao, što u poluozbiljnom tonu progovorio o današnjim slavljima te što je sve potrebno napraviti na dan kada smo rođeni. Wikluh se pridružio Vojku na “Ceci u Parizu” koja beatom podsjeća na najbolje dane Kiše metaka, dok odjavnih tridesetak sekundi protječe u ekstravagantnom mixu Cecine “Fatalne ljubavi”.

Vojkov samostalni dio ponovo se ističe nakon “Cilit beng”, a kao vrhunac ističe se “Kako to”. Što zbog odličnih stihova koji prikazuju i hrvatski jal, pohlepu, mentalitet, nazadnost i način kako funkcioniraju stvari. Klasični hrvatski stav u kojem su nam svi ostali krivi, osim nas samih, savršeno je opisan retoričkim pitanjem koje se ponavlja nakon svake male pričice o poduzetnicima, poljoprivrednicima, ugostiteljima…

Završetak se nameće dosta brzo, pogotovo ako polazimo od svojevrsnog manifesta hip-hopa izvedenog zajedno s Bengalkom te još jedne, koju Vojko posebno dozira kako bi u potpunosti pokazao  što sve može proizvesti u svojem umu (“Sviram orgulje, nikad nisam nasmijan, Vojko V je Bach, Johann Sebastian”).

Album ne možemo gledati iz perspektive kao da se radi o mladom i neiskusnom autoru. Vojko poznaje scenu, odlučio što je u ovom trenutku najbolje ponuditi i dao nam ono što mnogi godinama već nestrpljivo iščekuju – u potpunosti ambiciozno djelo prožeto humorom, izvrsnim repanjem, maštovitošću u rimama, suptilnom kritikom društva te ponekad i širim fokusom na instrumentalni spektar. Vrućina je stupio na gradski asfalt.