Vjenčanje sa Sotonom

Klasična undergrounderska vremena kada je Behemoth svirao za najvjerniju publiku u kultnim klubovima tipa Močvara, u konkretnom slučaju krajem 2001. s Carpathian Forrest, Khold i Gorthaur’s Wrath, sada se čine dalekim i pomalo nestvarnim.

Kao da su se događala u nekim drugim svemirskim prostorima, milijunima kilometara daleko od nas. Iako se već tada dosta jasno vidjelo da je to ipak nešto drukčiji, pa budimo otvoreni i recimo, bolji bend od sličnih predstavnika subžanra, malo je tko vjerovao da će za nekoliko godina biti headliner velikih metal festivala i nastupati pred tisućama ljudi. Praktički postati prvak subžanra.

Mnogi će predbaciti da je tome razlog što se u međuvremenu iskomercijalizirao, neki koristiti prikladniji izraz ‘prodao’, no Behemoth je u prošlom desetljeću nedvojbeno postao jedna od najjačih institucija ekstremnog metala. Pa i šire. I taman kada je sve to trebao do kraja potvrditi, zasjesti na tron metalne brutalnosti, Nergalu je u ljeto 2010. dijagnosticirana leukemija i započeo je dug proces, najprije liječenja, pa zatim oporavka, koji je, na sreću, uspješno okončan. Naravno, kako je Nergal ‘alfa i omega’ Behemotha, bilo je jasno da sudbina benda isključivo ovisi o njegovom zdravstvenom stanju.

Kada je potvrđeno da je nadjačao bolest, fanovi benda imali su (najmanje) dva razloga za veselje. Uz taj što im je omiljeni lider pobijedio nedaće, mogli su se polako nadati desetom albumu, koji se i počeo ‘događati’ pretprošle, a ozbiljno najavljivati početkom prošle godine, u čijem je središnjem dijelu i okončano njegovo snimanje.Okolnosti pod kojima, odnosno nakon kojih je rađen album, nisu se mogle izbjeći, pa je naslovnica slikana uljanim bojama izmiješana Nergalovom krvlju (autor ruski crtač i okultist Denis Forkas). Nakon snimanja, uslijedilo je produciranje, mastering, miksanje, a sve se to malo otegnulo, pa je “The Satanist” na police dućana stigao nešto kasnije nego se prvotno planiralo.

Da ga se s nestrpljenjem čekalo, dokaz je i podatak o 34. mjestu Billboardove Top 200 ljestvice, koja baš i nije ‘naklonjena’ metalnim, a pogotovo ne tako brutalno opakim izvođačima. Nekima to bješe još jedan adut u dokazivanju teze o komercijalizaciji benda, a drugima još čvršća argumentacija da se radi o potvrdi kvalitete. Tko je u pravu? Vjerojatno i jedni i drugi. Jedni više, a drugi manje, no to je ionako najmanje važno, jer ono što jeste je to da je Behemoth snimio ‘logički’ album, nešto što se nakon “Evangelion” (2009.) moglo očekivati.

Naime, iako je razvidno da je “The Satanist” moderan black/death album, u svojoj se srži nije odrekao korijena benda. Baš naprotiv, radi se o konvulzivnom, temeljitom i slojevitom, albumu s ekstremno brutalnim, nasilnim, zlokobnim, gustim, organskim soundom, te zadivljujuće svirepe, opasne, stravično jezovite, mračne, da ne može mračnije, čak bolne, avetinjske atmosferičnosti. I dok su mnogi ekstremni bendovi izgubili, ili bar zagubili, osjećaj za stvaranjem mračne glazbe, te se više fokusirali na sveopću šokantnost, Behemoth je u tom dijelu ostao vjeran sebi. Kao i u Nergalovim oštrim, nemilosrdnim, potpuno zatamnjenim, predapokaliptičnim vokalima, oporim, surovim hitrim riffovima, bubnjarskom brzinom i okrutnošću, te snažnim, dubokim i potmulim, arogantnim i blasfemičnim bas distorzijama.

S druge strane, kroz gotovo savršenu uravnoteženost brutalne kaotičnosti i opore melodičnosti, protutežu ovim elementima dobivamo kroz povećanu koncentraciju srednjih i sporijih ritmova, obilje profinjenijih melodijskih linija, zaglađenijih i složenijih gitarskih riffova, te razvučenih, hevijaniziranih clean solaža. Plus, tom su dijelu priloženi veliki i značajni utjecaji melankoličnih klavijatura, tmurnih, ali sofisticiranih simfonija i zborskih pratnji, plus naracije i akustike, koje na mah ponude emocionalnu stranu mračnih dubina, i za ukupni sound dobivamo bonus kroz povremeno istaknuti epski ambijent. Generalno, možda i najvažnija stvar je da svaka pjesma ima vlastiti, jedinstveni karakter i identitet, i iako ograničena na black, death, puno manje heavy, u stanju je jako dobro i kontinuirano miksati ih, sjajno ih balansiravati, tako dobro da se katkad teško raspoznavaju i odvajaju. Što u konačnici i nije nužno.

“Blow Your Trumpets Gabriel” uglavnom je sporog tempa, s povremenim ubrzanjima i fokusom na Nergalovo vokalno svetogrđe, blastbeateve, pozadinski zbor i interludij s moćnim basom, a “Messe Noire” je pjesma sličnog ritma, s hrpetinom bubnjarskih prijelaza, te najjačim utjecajem heavya. I to ne samo zbog velike koncentracije gitarskih sola u drugom dijelu. “Furor Divinus” brza je i bolesno brutalna stvar s povremenim usporavanjima ritma i puno ekstra-nabrijanih bubnjarskih prijelaza, a “Ora Pro Nobis Lucifer” je naglašenog epskog naboja, brza od početka, s mnoštvom blastbeatova, simfonijske ukalupljenosti u sveopći ekstrem, kombinacijom sporog i brzog ritma, te dijaboličnim bas solom u završnom dijelu. Agresivna, srdita i muzikalna u isto vrijeme.

“Amen” je jedna od boljih bendovih stvari uopće, možda i najogledniji primjerak bezbolne i kontinuirane fuzije blacka i deatha. S vrlo brzim bubnjevima, fokusom na gitare s kompliciranijim riffovima, proklizavajuće heavy/thrash solaže i tihooceanski duboke baseve, koji prate brutalnost Nergalova glasa.

“In The Absence Ov Light” starta zaluđenim ritmom, uz bas vokal i rafalni bubanj, interludij s akustikama, gudalom i naracijom na poljskom jeziku, nakratko prekida sveopći kaos i opakost donoseći malo emotivnosti, ali ne odnosi nemir i nespokoj, kojeg u drugom dijelu naglašavaju još beskompromisniji bubnjevi i vokali, a tek nešto sporiji ritam ne može sakriti zastrašujući osjećaj na kraju.

Apokaliptična i poliritmična “O Father O Satan O Sun!” najraznovrsnija je i najduža pjesma, s najzahtjevnijim strukturom u više od sedam minuta. Izobilje je tu mračnih zvukova, protkanih suptilnim zborskim i agresivnim solo pjevanjima, opetovanim naracijama, kombinacijama bubnjarskih metodika, prijelaza i blastbeateva, depply baseva i cleany gitarskih heavy solaža, kontinuitetom melodija i epskim ugođajem, te produženim solom klavijatura u odjavnom dijelu.

“The Satanist” je album koji kombinira sirovi primitivizam i multidimenzionalnost i vjerojatno će izazvati, makar i u malim omjerima, ‘raskol’ među Behemothovim fanovima. Jedni će ga hvaliti zbog nastavka progresije i modernijeg sounda, drugi će mu zamjerati izostanak još jačeg utjecaja starog i izvornog sounda, treći pak možda predbaciti na bezobzirnom ustrajavanju na isticanju antikršćanske, sotonističke tematike. No kad se svi okupe, staloženo oduzmu i zbroje svoje argumente, jedni drugima izrepliciraju, mogli bi doći do zaključka da je Behemoth snimio album koji će im u većem dijelu odgovarati. Ipak je to album koji donosi neke od najboljih numera u Behemothovoj povijesti. Uz ostalo.