Više od omiljenog pjevača naših mama i baka

Kemal Monteno jedan je od onih glazbenika koji su uvijek tu negdje, malo na televiziji, malo na Maksimiru, malo u novinama, malo na pokojem koncertu… I kad lažno neki mediji ‘prenesu’ vijest da je glazbenik umro, čovjeka nešto mora stegnuti u grlu.

Srećom, bile su to potpuno netočne vijesti, a ovaj je vitalni Bosanac,
ako ta odrednica postoji, u inat zlogukim prorocima kraja izdao još
jedan, jedno petstoti album u karijeri.Stari maher svojom posebnom pop glazbom, smještenom na pola puta između Balaševića i Zdravka Čolića, prati živote ljudi na teritoriju, koji se često označavamo s odrednicom ‘ovi prostori’, zadnjih 45 godina. I kad piše ogromne hitove za druge izvođače (“Bacila je sve niz rijeku”), i kad snima ogromne hitove u duetu (“Nekako s proljeća”, “Ni u tvom srcu”), i kad sam snima predivne balade (“Vratio sam se živote”).Kad su Sarajevom bombe odjekivale padajući s onih okolnih brda pred 20-ak godina, Kemal se nije odlučio otići van iz jednog od dva najbolesnija grada u Europi (drugi je tada ‘oslobođeni’ grad na Vuci). U to je vrijeme i zaradio sve ove zdravstvene probleme zbog kojih ga danas pokapaju prije vremena.

Ove je godine, nekih 45 ljeta nakon što se počeo probijati svojim šlagerima, kanconama i sevdalinkama izdao album “Šta je život“. Njime je još jednom potvrdio da je među svojom generacijom daleko najbolje glazbeno ostario. Neki pjevači njegovih godina, koji su karijeru počinjali na istim festivalima kao i on, razvili su svoju glazbu u nepodnošljivu smjesu kojom dominiraju lake note i glasne harmonike.

Album se lako može podijeliti na dva dijela. Prvi, u kojem je Kemo ostavljen sam na vjetrometini i drugi, koji je pun dueta. Uvodna, polagana “Jesen” nekako najbolje podsjeća na starog Kemala Montena, slično kao i brža “Ubija me“. “Violina” pomalo vuče na Balaševića i njegove balade, dok je naslovna pjesma zabavna pop poskočica koja ima i ubačen “o, sole mio”.

Dvije pop-rock suradnje, s Crvenom jabukom i Teškom industrijom, nisu uopće neočekivane. S Crvenom jabukom Kemal Monteno već je snimio “Nekako s proljeća”, dok su Teškaši obrađivali Montena. Pa ipak, “Crveni poljupci” i “Majske kiše” dobro funkcioniraju, nimalo se ne odmiču od stilova tih bendova (kao da se Crvena jabuka bilo kad pomaknula u bilo kom smjeru), te s tim pjesmama i završava bolji dio albuma.

U drugoj polovici albuma mogu se naći neki manje probavljivi dueti, primjerice s Hankom Paldum ili Nedom Ukraden, dok onaj s Paulom Jusić “Bella biondina” i ne zvuči loše. “Dalmacijo, moja kućo stara”, valjda je još jedan nepotrebni populistički pokušaj da se lokalpatriotskim pjesmama primakne čim većem broju publike, a to smo već vidjeli s pjesmama Sarajevu, Zagrebu, Dinamu…

Album, iako je primjetno da bi kao cjelina bolje funkcionirao s pokojim duetom manje, još jednom potvrđuje Kemala Montena kao jednog od najboljih glazbenika koji su se ikad pojavili s gitarom na ‘ovom govornom području’. Ne, nije on samo pjevač naših majki i baka.