Više nisu onako ‘crazy’

    1810

    Gnarls Barkley

    The Odd Couple

    Datum izdanja: 10.04.2008.

    Izdavač: Warner Bros / Dancing Bear

    Žanr: Hip-hop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Charity Case
    2. Who’s Gonna Save My Soul
    3. Going On
    4. Run (I’m A Natural Disaster)
    5. Would Be Killer
    6. Open Book
    7. Whatever
    8. Surprise
    9. No Time Soon
    10. She Knows
    11. Blind Mary
    12. Neighbors
    13. A Little Better

    Već dugo nisam doživio da neki bend s prvim singlom napravi toliki ‘bum’ koliki su napravili Gnarls Barkley s mega-hitom “Crazy”. Stvar je obilježila 2006. godinu i pobrala svakojake nagrade, ali što smo je više slušali i proučavali riječi, primijetilo se da ovaj kreativni dvojac nije baš toliko nastrojen na lijepe pop melodije ispunjene pozitivnim stavom.

    Upravo tu mračniju stranu pokazali su na svom drugom albumu, koji sigurno neće ni približno napraviti komercijalni uspjeh kao “St. Elsewhere“, ali daleko od toga da će Danger Mouse i Ceel Lo ikada biti ‘one hit wonder’.

    Opet su u underground beatove i soul vokale povezali u mješavinu mjuze iz ’60-ih i današnjeg hip hopa i popa. Samo što su puno nemirniji i nekako opasniji.

    Going On” će uveseljavati ljude svojim pljeskajućim ritmom, a prava soul poslastica je “Run“. No ni te stvari ne pokazuju onoliku razigranost, već se nekako čini da su sišli s droga koje su ih načinile onako ‘crazy’.

    Muziku podržava

    Nekoliko polu-spooky stvarčica (“Charity Case” i “Would Be Killer“) predvođene su još jednim hitom, ali daleko sporijom “Who’s Gonna Save My Soul“. Preostaje još “Run”, koja je obilježila izlazak albuma.

    Cee Lo i njegov specifičan vokal su definitivno highlight svake pojedine stvari, i ova muzika nikako ne bi bila toliko zanimljiva bez njega, ali Danger Mouse svoju undergrund stranu odlično je pokazao i složio jednu trip-hop stvar (vjerojatno najagresivnija od Gnarls Barkleya) “Open Book“, ili zanimljivu polu-uspavanku “No Time Soon“.

    Ovaj album puno je raspršeniji od pop nastrojenog “St. Elsewhere” i samim time skroz je zanimljiv, ali i u takvom našlo se mjesta za nekoliko dosadnih stvari (recimo, vesela i djetinjasta “Whatever” i kraj albuma). Riječima su nastavili ispitivati uvrnuti ljudski um koji vokalom podsjeća na razgovor s psihijatrom, a općenita vibra je puno mračnija, psihodelična i sporija nego do sada.

    To će sigurno ovaj album načiniti manje upečatljivijim, ali nekima i opasno zanimljivim. Još kad se doda podatak da ona famozna obrnuta verzija albuma (cijeli album snimljen od kraja prema početku i spojen u jednu pjesmu) izlazi kao bonus-disk u nekim izdanjima, neko možda nađe još pokoju ludu ideju.

    Album je super, ali ostaje žal što nas ipak nisu upjeli barem malo izbombardirati nekom pjesmom koja će biti moćna dovoljno da ju opet masa ljudi koristi kao zvono na mobitelu.

    Muziku podržava