Village People na skandinavski hard rock način

Mislim da se iz naslova da mnogo toga iščitati, prvenstveno njihova seksualna opredjeljenja, ali koliko god bi to nekima na prvi pogled moglo biti odbojno, toliko morate imati na umu i da Skandinavci imaju dugu tradiciju rock do metal bendova koji ‘vladaju’ svojim žanrovima.

Turbonegro je na sceni već skoro dvadesetak godina (s kratkom pauzom na prijelazu stoljeća), a gitare im ispuštaju klasičan hard rock pomiješan s glam i punk utjecajima, a svoju glazbu nazivaju deathpunkom.

Snimajući albume uspjeli su izdati nekoliko odličnih, ali njihov osmi po redu “Retox” neće ostati upamćen kao jedan od boljih jer se bend previše uklopio u sivilo standardnih žanrovskih shema.

Svoju gay-stranu momci iz benda uopće ne skrivaju, štoviše stavljaju je u prvi plan s imenima (Euroboy, Happy Tom…), različitim šminkanjima i pretjeranim macho-stavovima, ali u hard rock formi najčešće progovaraju o političkoj situaciji u svijetu pa ne čude česti naslovi poput “We’re Gonna Drop the Atom Bomb”, koja ujedno i otvara “Retox”.

Turbonegro predstavlja “Retox” kao ‘a nihilistic homo punk metal bikermovie: Full of speed, power, humiliation and freedom!‘ što je vrlo precizan opis glazbe koju predstavljaju s njime, samo što su slične albume snimali i prije, ali su bili mnogo dinamičniji i jednostavno bolji.

Album se otvara vrlo ambijentalnim zvukovima već spomenute pjesme “We’re Gonna Drop the Atom Bomb“, koja ubrzo gitarskim riffovima i frenetičkim bubnjanjem prerasta u karakterističnu Turbonegro stvar gdje se osjeti sva energija benda. Sljedeća, najkraća “Welcome to the Garbage Dump” progovara o sve većim zagađivanjima koje donose gradske sredine (‘there’s something in the air tonight , where the poison meets the town‘).

“Hell Toupée” ima mnogo glama u sebi pa pomalo zvuči na nedavno raspale The Darkness, a “No, I’m Alpha Male” je grandiozna, brzog ritma i s ubitačnim ‘prženjem’ gitare, pa se u tom pogledu ističe u odnosu na druge pjesme. Na “Do You Do You Dig Destruction” spuste malo brzinu i vrate se uobičajno glam-hard rock formi, dok su s hard-laganicom “I Wanna Come” skroz usporili, a poigravajući se s riječi ‘come’ (koju koriste u različitim značenjima) pokazuju svoju ‘drugu’ stranu.

Na stereotipnoj “Boys From Nowhere” pokazuje da i prosjek ponekad nije loš, ako se radi s puno žara, a u “Everybody Loves a Chubby Dude” govore o sve većem problemu pretilosti u svijetu u kojem većina ljudi ne misli na svoje zdravlje, već se i dalje ‘šopa’ junk-foodom.

Završna osmominutna “What Is Rock?!” je prava epopeja s povremenim naznakama Queena, ali u cijelosti tipična za Turbonegro, pošto su se svi njihovi elementi spojili u hiperaktivnu žesticu o spašavanju rock’n’rolla.

Poker skandinavskih aseva Turbonegro, The Flaming Sideburns, The Hellacopters i Backyard Babies dugo vremena su mi bili najbolji hard rock bendovi koji su dolazili sa sjevera Europe, ali svaki navedeni bend lagano pada pa se nadam da se taj trend neće nastaviti. Skandinavija ima dugu i odličnu tradiciju žestokih bendova pa je šteta vidjeti zamor u ovih četvero bendova, što mogu promijeniti The Hellacopters sa skorašnjim albumom.

Što se tiče Turbonegra, oni i dalje mogu suvereno vladati Norveškom i Skandinavijom, dok za ostatak Europe i svijeta ipak trebaju ponuditi nešto više i svjež(ij)e jer prokušane forme ne mogu stalno svi pušiti s oduševljenjem. Ipak, to je još uvijek sasvim solidan album, ali i ništa više od tog…