Velške oluje, marševi, bitke i osvete

Nad sudbinom Suidakre isplakasmo se u osvrtu na prošli album, ali ipak ćemo ponoviti da je šteta što bend s takvim potencijalom i ujednačenom, kvalitetnom diskografijom nije postigao više.

No zadovoljni oni, zadovoljni mi i stigosmo tako do njihovog jedanaestog albuma, koji nije donio promjenu što se tiče izdavača, ali zato jest među članovima benda. Naime, nakon deset godina provedenih u bendu otišao je basist Marcus Riewaldt, a zamijenio ga je Tim Siebrecht, koji je 2008. i 2009. bio session i live gitarist/back vokal, što su sada Marius ‘Jussi’ Pesch i Sebastian ‘Seeb’ Levermann. Jedina konstanta je i dalje pjevač/gitarist i osnivač benda Arkadius Antonik, a od 2001. tu je bubnjar Lars Wehner.Konstantan je i glazbeni izričaj Suidakre, koji se bazira na kombinaciji death, heavy i black metala s keltskim/folk melodijama i tmurnom epskom atmosferom, ali ovoga puta s osjetno jačom dozom orkestralija, što joj daje naglašeniju dramaturšku formu. Album ima moćan, ‘borbeni’ heavy sound, preciznu i jasnu produkciju, postojanu melodičnost, jako puno emocija, a krasi ga visoka intenzivnost, dinamičnost, svestranost, strukturalnost i kontinuirana napetost. Vokali su opet snažni, ovoga puta najviše u growl, nešto manje u scream, najmanje, ne i malo u clean izvedbama, a ženskih pjevanja (Tina Stabel) i elokventnih pratećih višeglasja također ima u zavidnim količinama.

Snage i moći ima i u prečvrstim gitarskim izvedbama, koje i u riffičnim i solo varijacijama naginju ka heavyu, iako ima dosta blackerske sirovosti i deathu svojstvenih atonalija s maksimalno spuštenim tonovima, ali i nježnih, emocijama sklonih akustika. U ritam sekcijama nalazimo karakter, kod bubnjeva najčešće i razornu moć, a u baseva mračniju dubinu. Sve u svemu, “Eternal Defiance” jedan je od najraznolikijih i najraznobojnijih Suidakrinih albuma s najjačim oslanjanjem na orkestralnost. Što ne reći i jedan od najboljih.

Nekako po običaju, album ima konceptualni karakter, a nakon što je prošli put obrađena priča o knjizi pronađenoj u antičkim iskopinama Dowth u Irskoj, ovoga se puta fokus događanja prebacio u Wales, sigurno najneistraženiju zemlju na Otoku. Inspiracija je pronađena u tamošnjoj mitološkoj knjizi “The Dream of Macsen Wledig” o povijesnoj ličnosti Macsenu Wledigu ili Magnusu Maximusu, koja je temelj brojnih velških i engleskih legendi. Prema Geoffreyu of Monmouthu, Wledig je bio kralj Britanaca nakon smrti Oktavijana, u vrijeme vladavine cara Constantina I.

Instrumental “Storming The Walls” nabijen je orkestralijama, riffovima i borbeno-gromovitim ritmovima, “Inner Sanctum” jedna je od najboljih pjesama koja u sporijem i sirovijem početku kombinira black/death/heavy s jakom orkestralnom podlogom, a u nastavku se transformira u stilski raznoliku pjesmu s dubokim vokalima, ubrzanim ritmovima i folk melodijama. Energični srednji ritam s puno folk melodija, reskih riffova, growlova, te zamjetan dio sa zborskim pjevanjem obilježja su epskog naslova “March of Conquest“. Orkestralije i marševski bubanj početak su pjesme “Beneath The Red Eagle” koja kombinira keltske melodije, brži death/black, mirnija višeglasja, te kontrast ženske vokalne senzualnosti i finoće zvuka gajdi s britkim riffovima, bezosjećajnim growl pjevanjima i odjavnim gudanjem.

Utjecajne keltske melodije, marševski bubanj, smrtno ranjeni growl/screamovi, gajde i gitarski riffovi u zapaženom melodijskom okviru tvore pjesmu “Pair Dadeni“, a senzualnost, emotivnost, melankoliju, pomalo i depresiju, slušamo u lijepoj, akustikama i pianom nakrcanoj folk baladi “The Mindsong“, koju je otpjevala Tina. Baladni je naslov i “Damnatio Memoriae“, s tom razlikom da ga pjeva Arkadius, što će reći da je i grublji, a uz orkestralije i dosta teatralniji.

Bonus “Mrs. McGrath” fina je keltska etno/folk pjesma s modernim aranžmanima, uglavnom mirna, s tek povremenim zaoštravanjem, muškim pjevanjem koje nadopunjuju ženski vokali i višeglasja, te značajnijim udjelom riffa, violine i zbora u završnom dijelu.

Od snažnijih pjesama izdvaja se “Dragon’s Head” s početnom kombinacijom black/deatha u vokalima, gitarama i bubnjevima i nastavkom uz folk melodije, akustični dio, malo naracije, nešto više orkestralija i najviše gitarske energičnosti. Melodični death obrazac nalazimo u uvodnom dijelu pjesme “Defiant Dreams“, na koji se nadovezuju zbor i ženski vokal s kratkim pozadinskim gregorijanskim pjevanjem, da bi se nakon toga ponovno transformirao u razoran melodic/death metal predvođen gitarskim melodijama i vokalnim osornošću i beskompromisnošću.

Baš kao i nakon prošlog i nakon ovog albuma Suidakra će se teško izvući iz predubokog i premračnog folk undergrounda, gdje je ‘zakopana’ već godinama. No u tom svijetu gdje već je, sigurno joj pripada jedno od čelnih mjesta, što je satisfakcija za sve što je napravljeno u proteklih dvadesetak godina. A to je sve, samo ne malo.