Velikodušan hommage elektronskoj glazbi

Mišljenja sam da ne treba trošiti previše riječi o Jeanu Michelu Jarreu, sinu poznatog filmskog kompozitora i jednom od pionira elektronske glazbe koji drži nekoliko rekorda posjećenosti svojih megalomanskih koncerata.

Taj živahni i mladoliki 67-godišnjak nema nikakvu namjeru prestati s radom, a dokaz tome je novi studijski projekt pod nazivom “Time Machine” čiji je prvi dio objavljen prije mjesec dana. Što reći o tom, 18. po redu albumu iza kojeg stoje inicijali JMJ? Nema tu puno novih trikova za otkriti, a bilo bi iluzorno to i očekivati unutar žanra koji ionako previše nadobudnih glazbenika previše kasapi manje-više nepotrebnim i neslušljivim eksperimentiranjem. Daleko od toga da imam nešto protiv inovativnog zvuka i pomicanja granica, no taj pristup, barem u auditivnom smislu, Jarre nije primijenio gotovo četiri desetljeća koliko je prošlo od legendarnog albuma “Oxygene”.

No, kad čujete nekoliko jačih stvari s aktualnog albuma, shvatite da Jarre ni ne treba zaplivati nekim novim vodama jer se u ovim poznatim vrlo dobro snalazi. Tako mu godi suradnja s dreamy elektroničarima M83 u pjesmi “Glory“, kao i ona s izričajno sličnim Mobyem u pjesmi “Suns Have Gone“.

Jarreova kompatibilnost s ambijentalnim zvukom osjeti se i u “Close Your Eyes“, trećoj stvari na albumu koju supotpisuje poznati francuski duo Air, a posebno dobro sjeda “A Question of Blood“, minimalistički instrumental s kraja albuma koji odiše prepoznatljivim senzibilitetom Johna Carpentera.

Sve u svemu, “Time Machine: Electronica 1” velikodušna je posveta elektronskoj glazbi koja vješto kombinira klasičnog Jarrea sa svim onim elementima koji valjaju u suvremenom electro žanru. Gledajući iz tog aspekta, album je čak i više nego solidan.