Veliki talent iscrpno prezentiran

Kraj pedesetih i početak šezdesetih obilježile su prerane smrti glazbenika koji su, friško nakon prvih hitova, pogibali u nesretnim okolnostima.

Smrt Buddy Hollya, Ritchie Valensa i Big Boppera 3.2.1959. opjevana je u pjesmi “American Pie” i opisana je kao dan kada je umrla glazba, a slično se može reći i za 16.4.1960., kada su u automobilskoj nesreći stradali Eddie Cochran, Gene Vincent i Sharon Sheeley. Cochran je preminuo dan nakon nesreće, dok je Vincent pretrpio ozljede (između ostalog, slomljena rebra, jedna noga i ključna kost) čije će posljedice osjećati do kraja života, a Sharon Sheeley je u toj nesreći imala najviše sreće: slomila je karlicu, poslije se od ozljeda relativno dobro oporavila.Sharon Shelley je tada bila Cochranova djevojka, te je za Eddiea supotpisala njegov možda najveći hit: “Summertime Blues”, a Eddieva karijera je tek trebala dobiti najveći uspon: nekoliko mjeseci ususret 22. rođendanu, Eddie je bio prepoznat kao darovit pjevač, autor i instrumentalist te bio na turneji po Velikoj Britaniji.

Hitovi “C’mon Everybody“, “Three Steps To Heaven“, a posebno “Summertime Blues” i “Somthin’ Else” odgajali su buduću generaciju rock muzičara koji će obilježiti šezdesete i sedamdesete godine: npr.: The Beatles, The Rolling Stones, The Who, The Beach Boys, Rory Gallagher, The Clash… Urbana je legenda da je John Lennon pozvao Paul McCartneya u svoj bend Quarrymen jer je ovaj znao sve riječi pjesme “Twenty Flight Rock“, koju je proslavio upravo Eddie Cochran.

“The Eddie Cochran Story” je box-set od 4 CD-a i predstavlja upravo to: muzičku priču o razvoju Eddiea Cochrana, čija je škola bila country muzika kojoj je dodavao ritmove karakteristične za blues, a u svojim najuspjelijim kompozicijama blistao je svojom energijom, žestinom i samouvjerenošću do nivoa prepotencije. Potonje troje je odzvanjalo u akordima i vokalnoj interpretaciji rockera iz šezdesetih godina, punkera iz sedamdesetih, kao i svih nostalgičara za pedesetima. Slušatelji će biti ugodno iznenađeni snimkama pjesama uživo, posebno načinom na koji je Cochran uspio komunicirati s publikom. Da je poživio, vjerojatno bi izrastao u prvoklasnog stadionskog rokera i velikog zabavljača.

Glazbena mana ovog box-seta je njegova neujednačenost: morate stvarno biti čudo od djeteta da do 22. godine snimite materijal koji svojom kvalitetom zadovoljava uvrštavanje na 4 CD-a (oko 5 sati muzike). Vjerojatno bi to uspjelo možda samo Mozartu. No ovo ionako nije komplet za prosječnog konzumenta, nego za fana Eddiea Cochrana, tako da će ljudi takvog profila vjerojatno biti zadovoljni sveobuhvatnošću ovog izdanja.