Veliki povratak Geoffa Tatea

Kako je sudska sapunica zvana ‘pravo na ime Queensryche’ završila na štetu Geoffa Tatea, a u korist Wilton/Jackson/Rockenfield tria, Tate je kao iz inata nešto sebi ipak morao prisvojiti.

Izbor je marketinški mudro pao na najbolji Queensrycheov album,
ultimativno remek-djelo “Operation: Mindcrime” iz 1988. godine, po kojem
je Tate, dakle, nazvao svoj svježe oformljeni projekt za kojeg ipak
kaže da nije bend.Čitava trakavica oko Tateovog izbacivanja iz benda od strane spomenutog tria fantastica te okupiranja imena jednog od najboljih bendova u povijesti heavy metala zbilja je bila presmiješna, ponajviše zbog toga što Queensryche nakon albuma “Promised Land” iz 1994. godine jedva da je isporučio pristojan album, ali i poprilično zbog toga što nitko ništa nije pitao gotovo ključnu figuru benda, bivšeg gitarista Chrisa DeGarma, koji je očigledno jedini od cijele spomenute ekipe zaista znao kad je s Queensrycheom trebalo stati te krenuti nekim novim putevima.Bilo kako bilo, novi Tateov album “The Key” veliki je kreativni udarac ponajprije njegovim prethodno spomenutim izbacivačima koji, pomlađeni vokalnim klonom Geoffa Tatea iz najboljih dana, Toddom La Torreom, ime Queensryche iskorištavaju za novu rudnu sviranja ispraznog heavy metala. Geoff Tate se s druge strane vraća na onaj put s kojeg je pravi Queensryche skrenuo nakon 1994. godine i posljednjeg remek-djela “Promised Land”. Očito je trebalo doći do neke opake promjene da Tate dobije poticaj za stvaranje ambiciozne glazbe. Već dugi niz godina s bivšim mu bendom naime nije baš polazilo za rukom da stvori nešto impresivno, a ni kao solo izvođač se nije baš iskazao.

“The Key” predstavlja veliki Tateov kreativni povratak i album je stilski u svakom slučaju više Queensryche nego što zakonsko ispravni Queensryche s novim pjevačem trenutno radi. Nije to album u rangu najboljih Queensrycheovih, no logičan je nastavak na progresivni trademark kojeg su izgradili krajem ’80-ih i početkom ’90-ih godina, a zbog kojeg su i ostali kao jedan od kreativnijih i inovativnijih bendova žanra.

Od uvodne “Choices” pa do posljednje “The Fall”, Tate na tragu spomenutog “Promised Landa”, bez loše pjesme napokon opet predstavlja izvrsni, moderni progresivni rock s elementima mračnijeg heavy metala. Da Queensryche kojim slučajem posljednjih dvadeset godina nije djelovao, “The Key” bi svakako mogao proći kao izuzetan povratnički album vrijedan detaljnog analiziranja, kako glazbeno tako i tekstualno.

Radi se o prvom dijelu najavljivane trilogije čiji je koncept dostojan čak i “Operation: Mindcrimea”, a kroz čiju se priču provlači međunarodni incident povezan s virtualnim transakcijama, internet bankarstvom i trgovinom dionicama. “The Key” priču započinje s razmatranjima što bi pojedinac učinio kad bi pronašao ‘ključ’ za promjenu načina na koji percipiramo svijet oko sebe, odnosno bi li svoj ‘izum’ iskoristio za poboljšanje sveopćeg ljudskog stanja ili bi mu se u planove uplela klasična diktatura kapitalizma vođena business as usual doktrinom.

Nervoza i neizvjesnost u priči glazbom je popraćena potpuno profesionalno i ovdje prije svega valja izdvojiti izvrsne singlove “Burn” i “Re-Inventing The Future“, prog rock majstoriju “Ready To Fly“, dramatičnu i ultrazaraznu “Life Or Death?” s gostujućim lead vokalom Markom Dalyem koji se usput rečeno pokazao kao puni pogodak, zatim “The Stranger” s valjajućim dubokim distorziranim gitarama i teškim, sporijim bubnjevima, smireniju “On Queue” sa savršenim završnim saksofonom, te kratki, impresivni ambijentalni instrumental “An Ambush of Sadness“.

Stilski različite pjesme na “The Key” su poslagane sasvim logičnim redoslijedom te čak i da ne služe tekstualnom predlošku, jedna uz drugu bi odgovarale svejedno savršeno. I upravo zbog toga Geoffa Tate možemo vratiti natrag u ligu vrhunskih rock glazbenika koji znaju kako i s čime eksperimentirati da bi album bio dinamičan, a ne nedefiniran.

Nedostatak se može pronaći jedino u Tateovom glasu koji je s godinama dosta oslabio pa visoke dionice na “The Key” izbjegava ponajprije zato što ih više ne može pjevati, a ne zato što se ne bi uklopile u koncept. Sa snažnijim izvedbama izdvajaju se tako jedino “Burn” i “Hearing Voices”. No ipak, dovoljno je čuti i karakterističnu boju glasa da bi se zaključilo kako se tu još uvijek radi o odličnom vokalu.

Bit će interesantno pratiti u kojem će smjeru i po pitanju glazbe i po pitanju same priče Tate voditi sljedeće najavljene albume ove zasad intrigantne i inteligentne trilogije. Nadajmo se da neće razočarati. Kako glazbeno, tako i tekstualno.

Tekst: Ivan Miočić