Rave On Buddy Holly
Izdavač: Hear Music / Universal Music
Žanr: Blues, Indie Rock, Rockabilly, Soul
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Buddy Holly krajem ’50-ih. godina prošlog stoljeća napravio je takav utjecaj na glazbenoj sceni koji se i dan danas odražava na različite načine, od samog vizualnog geekovskog izgleda, pa do glazbenog dijela.
U svega tri godine koliko je svirao prije avionske nesreće i pogibije, Buddy se zapisao u povijest glazbe kao jedan od začetnika rock’n’roll glazbe. Mnoge kasnije zvijezde priznale su da je Hollyeva glazba pobudila ono nešto u njima što ih je natjeralo da uzmu gitare u ruke i pruže daljnji razvoj nove grane popularne glazbe.
Kompilacija “Rave On Buddy Holly” zamišljena je kao moderan rock album posvećen pjesmama Buddy Hollya. To kažem zato što su se na njoj našli mnogi autori kojima možda i nije mjesto ovdje (najbolji primjer svestrani je Cee Lo Green) i koji su se uvelike odmakli od zadanih tema, ali sve zajedno ipak je to dostojan album za posvetu nikad prežaljenom Buddyu.
Druga mana ovog albuma ide izbor pjesama koji nije klasičan ‘best of’ iako je većina glavnih zicera ovdje. Zanimljivo je da nema pjesme “It Doesn’t Matter Anymore” koja je jedina uz “That’ll Be the Day” osvojila britanski chart što je prava šteta zbog ljepote spomenute pjesme.
Bilo kako bilo, idemo pričati o onom što je na albumu.
Prvenstveno, većina bendova i pjevača pjesme su više prilagodili sebi nego izvorniku, pa su mnoge pjesme izgubile dušu, odnosno onu romantičarsku naivnost koju su imale u izvorniku. Mnogo jača i bolja produkcija, te drugačije melodije i aranžmani učinili su ovo štivo zanimljivim za slušanje, ali ipak “Rave On Buddy Holly” podosta zaostaje za klasicima iz originala jer neke pjesme zvuče kao da su nastale u sat i pol, tek toliko da se potpuni CD.
Najuspješnije obrade svakako su one široj javnosti manje poznatih izvođača. U prvom redu to se odnosi na The Detroit Cobras i “Heartbeat” na koju bi sigurno i sam Buddy Holly bio ponosan kako je obrađena. Bivša žena Jacka Whitea Karen Elson iznenadila je s “Crying, Waiting, Hoping“, Cee Lo Green možda je i najvjernije oživio Hollyev rockabilly duh, a odličnu zabavu pružili su i She & Him u “Oh Boy“.
The Black Keys u “Dearest” zvuče kao minimalistički Vampire Weekend, Julian Casablancas ispao je standardan za svoje solo vode u naslovnoj “Rave On“, Lou Reed se distorzirano poigrao s “Peggy Sue“, dok je Kid Rock na sebi vrlo nesvojstven način začinio “Well… All Right” jer pjesma zvuči kao da je ispala s originalnog soundtracka za “Shaft”.
Najviše su razočarali oni od kojih se možda i najviše očekivalo jer su bili među prvoborcima rock’n’rolla i zajedno s Hollyem stvarali rock glazbu. Tu ponajprije mislim na podosta blijedu partiju Paula McCartneya s “It’s So Easy” koji je previše isforsirao i usporio spomenutu skladbu.
Prava je šteta što nam Holly nije poživio malo duže jer i u ovih 19 brojeva s toliko različitim autorima dokazao je koliko je bio jak njegov utjecaj. Don McLean je u “American Pie” (ne, to nije Madonnina pjesma već ju je ona samo ‘posudila’) zaključio da je 3. veljače 1959. bio dan kad je glazba umrla (uz Hollya poginuli su i Ritchie Valens i J. P. “The Big Bopper” Richardson). Na svu sreću nije umrla već je bila prava inspiracija za daljnja pokoljenja što pokazuje i ova kompilacija.