Velika doza zanimljivosti dobrodošla u metalcore

Zanimljivo je kako zadnje vrijeme puno hardcore bendova traži svoj put u metal vode. Ipak, osim jednostavnog spajanja u metalcore, ima nekih koji taj put poploče dobrim idejama i obećavajućim albumom. Britanski Architects definitivno su jedan od najzanimljivih bendova koji pokušavaju spojiti hardcore brutalnost s metal melodijama, a povremeno i prog-gitarama.

“Ruin” im je drugi album na kojem su promijenili pjevača i prešli iz metalcore urlanja, na pristup bliži čistom hardcoreu sa samo nekoliko pjevnih emo dionica pametno raspoređenih po albumu, koje na ovakvom albumu odlično sjedaju, budući da njihova glazbena i sviračka sposobnost ne trpi da se tako nešto ponavlja iz pjesme u pjesmu.

Na “Buried at Sea” pokazuju glasni ritmični metalcore, ali i odmah svojim math uletima na gitari upozoravaju na ono što će se vrtiti kroz cijeli album. Valjajući brutalni riffovi popraćeni crowbarovskim i Neurosis vokalom i pjesme sa strukturama koje uključuju i brze gazione, i sporije riffove, i instrumentalne igrarije koje se pretvaraju u odlične atmosferične dijelove.

Ta raznolikost posebno se predstavila na malom remek-djelu “Heartless“, pa na “You’ll Find Safety” i “Norht Lane” čiji izlizani nu-metal riff briše jedan laganiji Isis dio.

Isto kao i na kratkom instrumentalu “Sail This Ship Alone“, ili na atmosferičnoj doom “Low“, koja njihovu glasnoću kombinira s Cult Of Luna pristupom.

Iako su se ovdje spominjali nekakvi post-rock bendovi, treba biti jasno da je ovo puno brutalnije, žešće i brže. Stvar je u tome da su Architects uspjeli napraviti odličnu kombinaciju koja je omogućila da svaki puta kada malo udave s naporni(ji)m noise dijelovima i kompleksnim riffovima, uvijek pogode i smire situaciju s nekakvim melodičnijim bridgeom – bilo instrumentalnim ili s malo smirenijim vokalom koji se, za razliku od mnogih takvih bendova, ne može nazvati izlizanim.

Iako pjesme gotovo uvijek počinju žestoko pa ih se tek kasnije usuđuju razviti, uspjeli su postići da nekako poželite još malo istražiti njihov zvuk. Nakon toga, koliko god depresivno i negativno zvučala ta čudovišta od pjesama, ipak se možete ugodno osjećati u društvu jednog od rijetkih mladih bendova koji su spremni i gaziti i eksperimentirati u isto vrijeme.

Drago mi je što su Architects privremeno razbili monotoniju koja je nastala pri istraživanju (većinom američkih) metalcoreaša. Ovo je definitivno vrijedno pažnje, i nadam se da će se još čuti za njih. Ako ništa drugo, onda barem u tim krugovima.