Velik album malog benda

Postoji li danas u svijetu glazbe nešto neoriginalnije od indie benda iz New Yorka? Meni malo toga pada na pamet i svaki se put zaista začudim kada ipak čujem nešto novo i originalno iz te sve zasićenije i jednoličnije scene.

The Antlersi se sigurno ubrajaju u tu skupinu ugodnih iznenađenja, ako ne i osvježenja, na ukupnoj glazbenoj sceni. Bend je to koji uspješno spaja melodičnost The Stone Rosesa s melankolijom i progresivnošću Radioheada i, moram priznati, zvuče i više nego zanimljivo.

The Antlers je u početku bio solo projekt frontmena Petera Silbermana. U ovakvoj je situaciji teško napisati kako je osnovao bend, već je sam sa sobom odlučio biti bend 2006. godine. Iste godine objavljuje i debi “Uprooted”, a sljedeće i drugi album “In the Attic of the Universe”. Nakon dva objavljena albuma, vrijedni Peter shvaća kako će mu bend očito bolje funkcionirati ako primi još kojeg člana pa je regrutirao Michaela Lernera i Darbya Ciccia. Uspjeh je došao nedugo potom.2008. godine The Antlersi prvi puta kao trojac objavljuju EP nazvan “New York Hospitals” kao uvertiru u svoje zasad jedino glazbeno remek-djelo, album “Hospice”, objavljen godinu dana poslije. Sam koncept albuma priča je o vezi između bolničara i smrtno bolesnog pacijenta. Topla, emocionalna priča donosi isto tako deset emocionalnih pjesama koje jednostavno odišu sumornom i osjećajnom atmosferom. Album su prvobitno objavili u vlastitoj nakladi, da bi zbog velikog interesa isti bio naknadno objavljen pod etiketom Frenchkiss Records. Sam album većina kritičara proglasila je remek-djelom, a kružile su i titule albuma godine.

Povijest nas uči kako svaki ozbiljan bend teži tome da snimi općepriznato remek-djelo, a ista nas povijest uči i da s tim ostvarenjem taj album postaje teret kojega bi se najradije zauvijek riješili. Publika na koncertima uglavnom traži pjesme s “Hospicea” i uglavnom je nezainteresirana za novi materijal; kritičari svaki sljedeći album uspoređuju s albumom koji im je označio karijeru. Kad se sve to uzme u obzir, jasno je da su The Antlersi pred sobom imali ozbiljan problem. Mogli su snimiti još jedan konceptualni album ili poprimiti sindrom svojih uzora, The Stone Rosesa, pa deset godina ne snimiti ništa osim vlastitih previranja. Odlučili su ipak krenuti dalje, snimiti album po vlastitom guštu i dobro su postupili.

Kao što sam već napisao, Peter Silberman sam je napisao prva dva albuma i najvećim je dijelom zaslužan za idejni dio albuma “Hospice”, pa je “Burst Apart” zapravo prvi zajednički album ovog trojca. Rezultat njihovog konačnog sjedinjenja i više je nego solidan. Uspjeli su snimiti kompaktan i samostalan album koji ima malo dodirnih točaka s prethodnim albumom.

Ako su The Antlersi trebali potvrdu kao kreativni trojac, ovim su je albumom dobili. Već nakon uvodne “I Don’t Want Love” jasno je kako su pripremili nešto posve novo, drugačije i dobro. Kombinacija sjetnih melodija popraćenih Silbermanovim melankoličnim glasom zvuči sjedinjeno i kompaktno.

Na trenutak zaista podsjećaju na već spomenute The Stone Roses, Radiohead i Sigur Ros. Ta dobitna kombinacija najbolje dolazi do izražaja u “Parentheses“, “No Widows” i “Hounds” kao i u najavnom singlu “Every Night My Teeth Are Falling Out“. Od ostalih pjesama izdvojio bih još i odličnu “Putting the Dog to Sleep” u kojoj se Silberman ističe i kao vrhunski tekstopisac.

Sve u svemu The Antlers su mali bend koje je već dao dva velika albuma i vjerujem kako njihovo najbolje vrijeme tek dolazi, a glazbena će budućnost barem dijelom biti ispunjena i kreativnim melodijama ovog benda.