Već viđeno, ne šokantno

Caroline Esmeralda van der Leeuw, poznatija kao Caro Emerald, albumom prvijencem “Deleted Scenes From The Cutting Room Floor” postigla je popriličan uspjeh ne samo u svojoj Nizozemskoj, posebice hitom “A Night Like This”, što potvrđuju nagrade poput njemačke Echo Award za najboljeg međunarodnog debitanta u konkurenciji s Lanom Del Rey, Gotyeom i LMFAO-om.

Nazivom drugog albuma “The Shocking Miss Emerald” odmah provocira na istraživanje njegovog sadržaja.Zajednički nazivnik albuma, to jest njegov provodni motiv stil je vezan uz ’40-e i ’50-e godine prošlog stoljeća, onaj koji Caro potencira ne samo pjevanjem, već i retro izgledom holivudske dive bogatih oblina. Da bi se albumu mogla pripisati dodana vrijednost, usred takvog pozicioniranja albuma potrebno je vidjeti što on nova donosi u odnosu na to doba ili u odnosu na slične umjetnike koji djeluju danas ili u odnosu na njezin prvijenac.

Za instrumentalni dio pjesama zaslužan je orkestar Julesa Buckleya. Album počinje dramatičnim filmskim introm na koji se nastavlja “One Day” u kojoj raspravlja s napornim novinarima i paparazzima koji joj imputiraju ljubavne veze. Puhačka sekcija, bongo i guiro udaraljke daju joj vrckav i drzak latino ton. Radijski aranžman pjesme upućuje na sigurnu EP verziju.

Još je nekoliko prilično dojmljivih pjesama, na primjer, prvi singl s albuma “Tangled Up“, koja se ostvarila kao tipičan crossover hit s dominantnim zvukom bandoneona i energičnim tango ritmom, a govori, naravno, o ljubavnom trokutu. Slabost joj je djelomično proziran poučni tekst, iako je to i jedina pjesma na kojoj je i tekstualno surađivao Guy Chambers, poznat po suradnji s Robbiem Williamsom. No tu je na dijelu raskoš njezina glasa koji nam odvlači pažnju s tog problema.

U osnovi baladne, “Black Valentine” i “I Belong To You” podsjećaju na gangsterske filmove četrdesetih Humphreya Bogarta i ostalih iz te plejade. Filmski intro i dub groove nadogradili su tajnovitu atmosferu ostvarenu tijekom orkestralnog zvuka kroz južnoamerički ritam u prvoj, a u drugoj su tu zadaću ostvarili trip-hop elementi, čineći tako retro zvuk prihvatljiv suvremenim slušateljima glazbe. U obje je vokalne Carine izvedbe vidljiva i emocionalna povezanost uz teme, što je plus za njihovu kvalitetu.

I swing strana albuma dolazi u dominantnijem duo izdanju s “Pack Up The Louie” i “Liquid Lunch“. Nazvala bih ih ‘putnim’ pjesmama jer govore o bijegu od svakodnevice pakiranjem samo najvažnijeg za nošenje radi preživljavanja, pri čemu se referira na kolekciju ploča Louisa Armstronga te na posljedice života na proputovanju u hotelu, daleko od doma. I dok prva oduševljava upbeat ritmom i složenim instrumentalnim aranžmanom, druga nas ne ostavlja ravnodušnima zbog samoironije u tekstualnom dijelu.

Ironična je Caro i u “Excuse My French” jednoj od tri pjesme na albumu vezane uz prijestolnicu stila, Pariz. Druga je “Paris“, melankolična himna modnom svijetu, dok je “Maestro” oda dizajneru čije je ime skriveno iza stiha ”No one seems to know anything about his age”. Stilom, ali i moći muškarca bavi se i “Coming Back As A Man”.

Ljubavna “Completely” živahnog je, prpošnog, swingovskog ritma, i vodi nas u vrijeme prvih ljubavi, kada se sve čini lako i moguće, u “My 2 Cents” Caro koristi svoj MC potencijal, a tragovi trip-hopa nazočni su u “The Wonderful In You“.

Album je devet dana po izlasku došao do prvog mjesta britanske top liste pa se čini da je uspješniji od prvijenca. Produkcija koja priziva poslijeratne plesnjake je vrhunska, što ga također čini glamuroznijim. Pozitivna stvar na albumu su originalne pjesme, bez sempliranih dijelova iz doba jazza i njezin kao dimom natopljen, baršunasti glas.

Lagana tematika nekih pjesama i dalje joj je slabija strana, no cjelokupnu sliku popravljaju one samoironične. Mala zamjerka ide na nedovoljnu raznovrsnost pjesama u odnosu na prvijenac čime slušanje albuma u cijelosti lako postane zamorno. Ovim albumom Caro nas nije šokirala, nego je nastavila stazom kojoj je smjer dao prvi album, što nije nužno zlo jer svakako je bolje ostati na tragu uspješnog albuma nego neuspješno eksperimentirati nadolazećim.