Vanbračni gušt iz svijeta Hatebreeda

Na svijetu nema primjera gdje neki član (barem pjevač) nakon ‘sto’ objavljenih albuma ne poželi sve druge stjerati u ‘onu stvar’ i složiti nešto svoje. Samo svoje.

Ok, u Metallici je nepisano pravilo (ili su ga možda negdje i napisali, ne znam) da dečki osim Metallice nemaju što švrljati okolo, ali Hatebreedov (zadnje vrijeme i Kingdom of Sorrowov) teškaš Jamey Jasta svoju radoholičarsku razonodu proširio je u još jednom pravcu.

Svi riffovi, svo pjevanje, svi aranžmani ili žanrovska lutanja koji, prema njegovim riječima, nisu pasali nigdje, završili su albumom “Jasta”, jednostavno rečeno – njegovim solo albumom. Albumom gdje je radio što je god htio i gdje je pozvao koga je god htio. Je li daleko otišao? Je li snimio orkestralni album? Dubstep? Pop punk? Jest, jest. Ali za malo…

Najlakše bi bilo reći da je “Jasta” samo Hatebreed koji je još jače otpustio kočnice, koji je još više odlučio istraživati i koji se usudio složiti nešto na što bi pokoji mrki hardcoreaš prijeteći prstom rekao ‘O ne ne ne!’. Ponajviše se to odnosi na činjenicu da Jamey pjevuši puno više no što je zadnji Hatebreed (pjesma “In Ashes They Shall Reap”) dopustio. Sve ostalo što vjerni pratitelji pamte također je to, da ne bude brige. Posebno na “Walk That Path Alone“, za koju ne vidim zašto ne bi prošla u matičnom bendu.

Nađe se tu pokoji atipičan riff za njegovu okolinu (“Screams from the Sanctuary“) i puno više tipičnih melodičnih mid-tempo metal klišeja (“Mourn the Illusion“). Nije baš neki predivni slavuj, ali pjeva li ga pjeva na “Nothing To Say” koja mjestimice počinje vući na power baladu. Da se ne unjonja previše, služi hardcore poruka na hardcore himni “Anthem of the Freedom Fighter“.

Onda kreću gostovanja… Najkomercijalnija i najslušljivija (znači li to da je singl?) stvar je gostovanje Phila Labontea (All That Remains) na “Something You Should Know“, da bi se žestina i ‘peglaona’ opet probudila s Randyem Blytheom iz Lamb of God i Timom Lambesisom iz As I Lay Dying na “Enslaved, Dead or Depraved” i “With a Resounding Voice“.

Zakk Wylde pinč je harmonije istrzao na sirovoj “The Fearless Must Endure“, na brzinskoj metal poslastici “Death Bestowed” mu gostuje još Lamb of God, ali ovaj put na gitari. Mark Morton zaslužan je za najbolje riffove albuma. Kada već spominjemo sve uzvanike ovog metal partya, Mike Vallely, poznati skater i vokal u Revolution Mother, kreirao je brzopoteznu “Heart of a Warrior” na kojoj se nisu proslavili refrenom ‘I’ve got a fist of the fighter / Heart of a warrior / Scars of the soldier and a hands of a working man‘.

Budući da Jamey ipak nije baš toliki all-rounder, Nick Bellmore (bubnjar u Kingdom of Sorrow) i Charlie Bellmore (nadam se da su braća) pomogli su mu s gotovo svime i zaokružili album u jednu privremenu cjelinu i Jameyev gušt nad guštima.

Osim što je zadovoljio dušu, treba biti iskren, ovaj album neće postići puno. Niti je dovoljno drugačije da bi privuklo ljude koji ga ne znaju (usudio bih se reći da će ovo poslušati isključivo fanovi toliko spominjanog Hatebreeda), niti je toliko spektakularno da bi Jamey još učvrstio svoje mjesto MVP-a metal i hardcore scene.