Van Morrison: Vanov program ‘Sviraj stare’

Neumorni vrijedni mravi su rijetkost u povijesti rocka. Neil Young, možda i Bob Dylan te Van Morrison jedni su od rijetkih koji su svaku dekadu nakon 1960. blagoslovili s bar jednim remek-djelom i u 21. stoljeću nastavili snimati ploče zavidne umjetničke snage, nerijetko i jakog komercijalnog potencijala.

Reći da Van Morrison ne posustaje je kao da se reklo: “Sunce sja”. Želja za skladanjem i objavljivanjem nove muzike kod kauboja iz Belfasta ne jenjava ni 50 godina od početka svoje solo-karijere. Ovaj put Van je ponudio nešto manje originala i nešto više obrada, sve skupa u 63 minute glazbenog programa na nosaču zvuka. Gostuju Jeff Beck, Paul Jones i Chris Farlowe, a tu je i stari Morrisonov suradnik Georgie Fame.

“Roll with the Punches” zvuči točno kao ploča Vana Morrisona – oslonjena na soul, blues i ostale žanrove muzike koje su od Vana Morrisona napravile Vana Morrisona. “Bring It On Home To Me” nije novost na Vanovoj ploči, objavljena je već na kultnom live-albumu “It’s Too Late To Stop Now”. “Lonely Avenue” smo u izvedbi Morrisona imali prilike čuti još 1993., kad se pojavio album “Too Long In Exile”, “Stormy Monday” se mogla čuti na ploči “A Night In San Francisco” iz 1994., a “Fame” se pojavila na “What’s Wrong With this Picture” iz 2003.

Drugim riječima, Van se više igrao starim, a manje stvarao novo, a novo – zvuči kao staro. “Transformation” podsjeća kao da je Van s bendom svirao “Tupelo Honey” i u jednom trenutku udario u improvizacije na temu. Jednom mu je takav pristup donio uspjeh (pjesmu “Saint Dominic’s Preview”, recimo), a ovdje ipak to nije slučaj.

S druge strane, s obradama starih majstora (Sam Cooke, Count Basie, Sister Rosetta Tharpe, Mose Allison, Ellas McDaniel…) on ne može pogriješiti jer su one ionako dio njegovog muzičkog DNK. “Roll With the Punches” krasi odličan zvuk, tako da će ovaj album biti lijepo slušati u autu, ili kad dođe susjed(a) na kavu, no kad se prašina slegne, bit će to tek jedan od albuma Vana Morrisona koji se neće mnogo razlikovati od drugih. Ipak, i to je postignuće vrijedno spomena, jer će se upućeniji sjetiti, primjerice, Neila Younga koji s kvalitetom albuma zna opako zglajzati, tako da… lijepo je čuti Vana Morrisona. Pa što onda ako mu ovo nije remek-djelo, ima on toga na bacanje.