Vaginini napjevi

Je li to u načelu popartistički erotski modni editorijal s pridruženim CD-om amaterskih kompozicija ili ispodprosječni albumček kraj kojeg su na ovitak stavljene ‘onakve’ fotografije da izvuku stvar?

Zapravo je svejedno, no šteta je što cura solidnih vokalnih i zabavljačkih sposobnosti skupa sa svojim produkcijskim timom tako predvidivo i jeftino doživljava senzualnost i seksepil.

S ovakvim stavom Rihanni jedina konkurencija mogu biti ‘pevaljke’ iz Fontane, a mnoge od njih imaju bolje glasove od cure s Barbadosa. Jedina je velika stvar što album traje podnošljivih 37 minuta, pa se sve skupa brzo završi.

“Talk That Talk” sadrži desetak zaboravljivih i nebitnih pjesmuljaka i jednu lijepu gallagherovsku baladu “Farewell” koja jedina ima ‘ono nešto’ da ovaj album ne bude potpuni promašaj. Ostatak je preproduciran slijed iskrzanih pop-klišeja i povremeno podnošljivih melodija, a u nekima od njih Rihanna zvuči kao tamnoputa rođakinja Jelene Rozge, dok tim Rihanninih autora po svojoj estetici banalnosti nije daleko od kreativnog dua Tončija i Vjekoslave Huljić.

U pop muzici mnogo je dama koje su pjevajući svoje ili tuđe pjesme znale prenijeti žudnju, privlačnost i emocije, i sve to upakirati tako da slušatelja zavede preko zvučnika, odnosno da slušatelj uopće nema želju pogledati omot i vidjeti kako izgleda gospođa ili gospodična koja tako zavodi vokalom – već je ‘kupljen’ pjesmama, glasom i emocijom. U Rihanninom slučaju, umjesto da provociraju, potiču emocionalno seksualne igrice i stvaraju senzualni elektricitet, čak i fotografije na omotu ostavljaju dojam očajnički napaljene žlundrice koja daje na ‘daš mi’.

Šteta je što je Rihanni uzor Madonna koju Rihanna doslovno i nekritički kopira – no valjda je masovni ukus publike u SAD-u i drugim zemljama takav da to prolazi. Iako i sama ima velikih ‘rupa’ na svom aktualnom albumu, ploča Lane Del Rey “Born To Die” je u odnosu na “Talk That Talk” nacionalna klasa.