Uživo bi trebalo zvučati dosta drugačije

Sofa Surfers dokazali su se kao kolektiv koji donosi zanimljive i eklektične stvari.

Osnovani davne 1997. kao kvartet glazbom opsjednutih dečki i instrumentalista dosad su izbacili osam albuma a sada ih slijedi “Scrambles, Anthems and Odysseys“.Često uspoređivani s Massive Attackom i ne bez razloga jer im u podtekstu leži taj trip-hop zvuk, ipak su odmakli daleko od prvog albuma i stalno su se mijenjali, ali nikad nije nestao žar za stvaranjem glazbe.Miks elektronike, rocka i jazza nije neka novost, ali ovi Austrijanci to rade na sebi svojstven način i hodaju na rubu angsta, melankolije i chill-out momenata. Nisu se bojali eksperimentirati sa zvukom i redovno su donosili nešto svježe i novo. Tako imamo deveti album i priču koja nastavlja putem elektronike više nego prije.

Možda bi bilo bolje da je više rock elemenata kao na “Transit” i “Sofa Surfers”, dva albuma koja su dosad najuspjelija. Ovaj je više na tragu zadnjih radova i možda malo slabiji od gore navedenih. Sada su se još više poigrali dubom i elektronikom. Vokal je malo manje u fokusu i kao da je prigušen nauštrb te elektronike koja prožima album. Sofa Surfers se nisu pokvarili, ali izdanje je u konačnici moglo biti puno bolje.

“Beyonder Girl” je takva jedna lošija stvar koja kvari priču jer je vokal pomalo iritantan što im se rijetko događa. Takva su i “The Fixer (Refixed)” i “Mongrel”.

“Most Dangerous Man Alive” priziva stare stvari, ali sada odjevena u ruho duba i to je bio pun pogodak jer to je moment koji nedostaje ostalim stvarima, a koji baš paše uz ovu novu priču. Takva je i “Scramble” s hip-hop elementima koji dodatno eklektizira ovu novu putanju.

Od uspjelijih stvari tu je još “Raven-Us” u kojoj je vokal najprivlačniji jer je na rubu r’n’b-a što su dosad rijetko radili.

Ostatak albuma balansira između starog i novog zvuka s dosta intervencija u obliku downtempa i chill-outa, ali koji nisu radosni, nego upravo pomalo melankolični kao što su bili i dosad i to je ono po čemu su Sofa Surfers poznati. Oni potencijalno ‘radosnu’ glazbu transformiraju u neku mračniju koja se ne boji tog mraka, nego suvereno hoda po njemu. No, album kao cjelina ipak ima nekoliko slabijih mjesta i nekoliko dobrih tako da je album u konačnici pristojan, ali nikako za slušanje u nedogled.

Da su se puno mijenjali, nisu, iako ima malih intervencija u vidu elektronskijeg albuma, ali ostalo je prilično poznato, ali u manjoj brzini i manje dojmljivije. Možda je riječ o zasićenosti i repetitivnosti na studijskom albumu, ali uživo bi to trebalo zvučati dosta drugačije.