Uzela gitaru, počela pjevati i uspjela. To je život!

Tijekom 2006. smo dobili nekoliko zanimljivih novih muških kantautora koji dolaze s Otoka (prvenstveno u vidu Jamesa Morrisona i Paola Nutinia), dok je 2007. kao predbilježena za ženske autorice, od kojih su se najviše probile Lily Allen i Kate Nash. Njima slobodno možemo pridodati i Amy MacDonald, makar je njen uradak nijansu slabiji.

Na prvo slušanje, najveći utjecaj u Amynim pjesmama osjeća se od Dolores O’Riordan, bivše pjevačice The Cranberriesa koja danas gradi uspješnu solo karijeru. Sličnost njih dvije osjeća se u boji vokala, ali i u atmosferama pjesama koje su na granici pop-rocka s velikim utjecajima irske i britanske glazbe. Osim po sličnosti glasa, Amy dosta i interpretacijom vuče na nju, ali ipak to nije blijeda kopija Dolores, već jedna vrlo zrela i svojstvena pjevačica.

Amy je vrlo mlada, nedavno je navršila tek 20 godina, pa pomalo čudi zrelost koja izlazi iz njenih skladbi, a baš iz tog razloga ju vole mnogi, pa je već nastupala na najznačajnijim festivalima, te kao support Travisu (koje naglašava kao najveće uzore uz nezaobilazne The Libertines) i mlađahnom kolegi, već spomenutom, Nutiniu. Sve se čini kao još jedna moderna bajka o uspjehu.

Album “This Is the Life” je izašao prije nekoliko mjeseci, a pobrao je relativno dobre kritike britanskih medija. Naslovnica je urađena u vrlo retro izdanju sa zamišljenim pogledom u pod same pjevačice čime se donekle daje do znanja da ovo nije još jedan zacrtan pop projekt debelih menadžera u nadi za što brže skupljanja para.

Uvodna “Mr Rock & Roll” ima jedan ‘feel good’ ritam s jakim irskim melosom, prava folkerska pjesma vođena pripovjedačkim tonom, dok sljedeća, naslovna “This Is the Life” tek nijasnu zaostaje za njom.

Da se inspiracija može potražiti u svakodnevnom životu, ponajviše iz tabloida, pokazuje pjesma “Poison Prince” koja je posvećena posrnulom poetu, odnosno najvećem delikventu današnjice Petu Dohertyu (a o kome bi drugom). Tu se osjeća koliko je voljela The Libertinese, te koliko joj je žao Petea što je toliko zaglibio pa mu uz stihove “Who said life was easy,Who said life was fair” poručuje da nije samo njemu teško, odnosno da bi mogao i brzo poginuti ako tako nastavi “I tell you this my poison prince, You’ll soon be knocking on Heaven’s door“.

U “Run” se najviše približuje Dolores O’Riordan jer je pjesma vrlo bogata soft rock stvar, “Barrowland Ballroom” je jedna brza country poskočica koja se ističe u odnosu na druge pjesme, dok posljedna “Footballer’s Wife” govori kako ne želi završiti kao mnogi slavni koje je život na visokoj nozi došao glave, nego da želi da je se pamti po dobroj i kvalitetnoj glazbi (ova pjesma bi trebala biti himna mnogim našim nogometašima, pjevačima, glumcima…).

Mlada i snažna, povremeno vrlo tiha i akustična, dok se u drugom momentu razdere i živne, sve je to Amy MacDonald, te na nju treba računati u skorašnjoj budućnosti. Cura ima što za reći, što je već i pokazala na ovom debiju, ali osobno mislim da će njeno vrijeme tek doći kroz par godina.

Na “This Is the Life” nema hit-singlova koji bi je mogli odmah dovesti do prvih mjesta ljestvica, što ne znači da je album loš, dapače, to mu je i odlika pošto se vidi da nije napravljen za brz komercijalan uspjeh. Ima poneki nešto slabiji trenutak, ali okvirno je vrlo ujednačen i dobar, za preporuku, pa ga preslušajte, nećete požaliti.