Uvijek spremni za rock

Sada već desetogodišnju povijest ovog švedskog benda, osnovanog 1999. u Stockholmu, obilježile su brojne promjene u postavi, što je vjerojatni razlog da je “Are You Ready To Rock” tek treći studijski album, drugi uzastopni za Frontiers Records.

Prije njega izašli su “The Truth & A Little More” (2001.) i “Second To None!” (2003.), a ‘preživjeli’ članovi su pjevač Erik Mårtensson i gitarist Magnus Henriksson, pa su za snimanje albuma angažirani Johan Berlin na klavijaturama i Henric W. Erikson na bubnjevima.

Izuzmem li Mårtenssona, kojeg sam slušao na albumu Brazen Abbota, ostala imena mi ne govore puno, baš kao niti Eclipse u cjelini. Naravno, tu mislim na ranija ‘suočavanja’ s njim(a), ne na možebitnu kvalitetu djela kojeg su ponudili na ovom albumu.

Koji je, da ne duljim više, fuzija rocka, hard rocka, heavy i hair metala. Nešto kao kombinacija Europea, Whitesnakea, Gottharda, Dokkena, King Kobre i Ratta, s jakom orijentacijom na gitaristička izražavanja. Pogotovo ona riffična, koja su megamelodična i jako ‘skliska’.

Također, mnogo je solo dijelova, i upravo su oni, očekivano, najjača poveznica albuma s metalom, a moram pohvaliti i vokale, koji su baš onako uživljeni u pjesme, mada ima i nekih u kojima ih ne bi bilo odmet malo pojačati nauštrb gitara.

Klavijaturistički passagei unose malo ‘nemira’, malo više dramaturškog osjećaja, a da pjesme nisu u kompletu nekako predvidljive, relativno slične, bio bi ovo album za visoke domete. Tako se recimo, vrlo lako mogu predvidjeti refrenski dijelovi (očekivano radio friendly), momenti nakon kojih se s velikom sigurnošću mogu očekivati solaže, kao i dobar dio riffično/solističkih suradnji.

Iako, baš njegova zarazna melodičnost i totalna slušljivost najveći mu je adut kod preslušavanja, makar, meni je nekako prebrzo prošao, a kada se to dogodi, onda se bojim da mi je takav album premonoton. No dobro, imat će (i ima) i on ekipu koja će ga s veseljem slušati, jer nađe se tu dobrih pjesama.

Recimo, “Breaking My Heart Again” brza je pjesma koja započinje melodramatično, prepuna je classic i hard rock riffova, na tragu joj je “Hometown Calling“, sa zanimljivim akustično/renesansnim početkom, a izraženije dramaturgije, pogotovo akustično/zborske na kraju, kao i najduže i najljepše solaže, može se pronaći u “To Mend A Broken Heart“.

Zanimljivo je da album nema nijednu baladu, izuzmemo li “Unbreakable“, koja je ipak više srednjeritmična, ali zato ima jednu iznadprosječno brzu, heavy pjesmu, “Hard Time Loving You“.

Definitivno, ljubitelji ogromnih količina rockerskih i heavy melodija ovdje će se jako dobro snaći, s time da treba reći da neće biti lišeni niti snage, žestine i energije.

Svega toga ima, najviše naravno u gitarističkim izvedbama, na ovom albumu, koji se, ipak, može lijepo slušati. Koliko puta i koliko dugo, stvar je osobnih afiniteta.