Uvijek sjajni In Extremo

Prije nego počnemo analizirati ovaj koncertni album, a u želji da nekoga ne zbunimo, treba reći da se radi o reizdanju, koje je u izvornoj verziji (izašao je i DVD) objavljeno 2002. godine.

Radi se o materijalu s turneje na kojoj je promoviran In Extremov, po osobnom sudu, najbolji studijski album “Sünder ohne Zügel” (2001), koji je, u biti, i označio njihov finalni uzlet do pozicija koje sada drže, a objektivno im i – pripadaju. S time će se, nadam se, složiti mnogi koji ih poznaju.

Jedan od gradova u kojem su ga promovirali bio je i Zagreb (2.12.2001.), a koncert je, iako u svega četvrt ispunjenoj Tvornici, bio sjajan. Baš kao i ovaj ovdje, a koliko se sjećam, i pjesme se dosta podudaraju, barem one koje su mi ostale pohranjene u memoriji.

Sigurno je da su analize albuma u njegovom prvotnom pojavljivanju bile svrsishodnije i smislenije, jer tada bend nije bio toliko poznat i popularan kao što je to slučaj posljednjih nekoliko godina, pa se više toga moglo napisati, što danas ne bi imalo smisla. A i reciklaže znaju biti naporne.

Vezano uz gornja razmišljanja, čak bih rekao da je to period u kojem mu je popularnost naglo eskalirala (iako im je baza obožavatelja i do tada bila i više nego zavidna), prvenstveno zahvaljujući spomenutom studijskom albumu koji je donio daleko više izvrsnih pjesama nego bilo koji prije njega.

U stvari, In Extremo možemo doživljavati kao jedan od najzaslužnijih bendova što folk muzika svih europskih prostora i izričaja, u izvedbi rock i metal bendova, zadnjih 6-7 godina proživljava svijetle trenutke.

Iako ih ima jako puno, malo je folk bendova koji su sposobni napraviti takav show na pozornici kao In Extremo. Od originalne koreografije (s vješalima, recimo), preko, u pravom smislu te riječi, ‘vatrenog’ nastupa, pa sve do vrlo autoritativne, autentične, žestoke i melodične muzike, koja spaja oštre heavy riffove, bubnjeve i bas, sa soundom srednjevjekovnih (pa i iz ranije datirajućih vremena) instrumenata, dočaravajući na najbolji mogući način staro germanski ugođaj.

Mnogi od instrumenata koje koriste popularni su i u zadnje vrijeme dosta ‘iscrpljeni’, no frule, lutnja, gajde ili harfa rijetko u čijim rukama zvuče tako dobro kao u onima članova In Extrema.

Kako i ne bi, kada ih oni sami rade, po originalnim ‘kalupima’, što je razlog više da zvuče tako kako zvuče. Jer stvarno su ih, na čelu s frontmenom Das Letzte Einhornom, koji pjeva kao da je vremenskim strojem izvučen iz perioda o kojima govore tekstovi, sjajno ukomponirali i prilagodili modernim instrumentima, a zahvaljujući potpunoj muzičkoj kompetenciji i više ih je nego užitak slušati.

Sedam od petnaest pjesama na ovom koncertnom izdanju dolaze sa spomenutog, “Sünder ohne Zügel” albuma, a da se radi o najpopularnijim naslovima benda dokaz je da i dan danas, nakon što su objavili još tri albuma, najmanje tri zauzimaju play listu svakog, ili gotovo svakog koncerta: “Wind“, “Vollmond” (moj favorit kompletnog opusa benda, s prekrasnim harfama na početku i kraju, te stalnom riffičnom kulisom) i “Omnia Sol Temperat“.

Plus neizostavna, nešto starija, ali još jedna energična, brza stvar “Ai Vis Lo Lop“, koju svi obožavatelji jako dobro znaju, dok oni koji vole laganije naslove, uz “Vollmond”, zadovoljstvo mogu potražiti u “The Grier“, mada slabog nema. Samo dobrih i boljih od njih.

Uvijek mi je bilo, i još mi je dan danas, žao što na ovoj, a niti jednoj kasnijoj turneji (možda i nisam čuo) nisu svirali “Der Rattenfanger”, još jednu odličnu stvar s nekoliko puta spomenutog albuma, no nijedna koja je odsvirana nije promašena i uz njih dimenzija folk muzike u kombinaciji s modernih ‘štihom’ dobiva puni smisao. Ovo je jednostavno bend kojeg u prvom redu treba čuti, a u nultom – vidjeti.

Jer In Extremo ima živopisan i vrlo kvalitetan, rekao bih gotovo pa savršen sound uživo i stvarno ih vrijedi pogledati, a ovakvi su materijali kao stvoreni ako treba nekoga neodlučnog nagovoriti da to napravi.