Utvrda sigurnija od Helmove klisure

Mislim da je tek sada, nakon četiri sasvim solidna i donekle ujednačena albuma, stiglo vrijeme da se Alter Bridge može, smije i mora opisivati kao jedan pravi konkretni kvalitetan bend, a ne kao nekakav nastavak, odmor ili ne-daj-bože side-projekt članova jedne komercijalne post-grunge senzacije.

Ali ako je nekome i dalje draže zvati ih ‘Creed s boljim pjevačem’ –
može i tako, samo neka ovaj novi album svejedno pogodi metu koju gađa.

A kakva bi to točno meta trebala biti? Jedan poluzahtjevni rocker koji ne želi od modernog rocka raditi preveliku znanost, ali koji ipak voli da bend pokaže muda, smisao, kvalitetu i barem malo vlastite beskompromisnosti! Netko kome ne smeta radiofonični prizvuk, ali i nekome kome taj isti radio 90% vremena ide na onu stvar. Sve dok se neki voditelj ne usudi taj kvisko ‘idem pustiti nešto moje’ zbilja iskoristiti na nekakvu žešću pjesmu. I da ne smatra da je “November Rain” od Gunsa žestoka, ako je odluči prekinuti prije nego Slash počne svoj legendarni solo.Kad smo već kod Slasha, hajdemo vidjeti zašto je “Fortress” ispao tako simpatičan album. Zato što je Myles Kennedy po već drugi put vjerni suputnik Slashovog benda i kroz nedavni album valjda je do kraja stekao samopouzdanje. I zato što je sada i gitaristički “M.V.P.” Mark Tremonti svojim albumom pokazao da zna svoje metal riffove uklopiti u malo mekši stil.

Ovaj put isti taj Tremonti uspio se toliko sprijateljiti sa svojim frontmanom da mu je ovaj dopustio glavne vokale na “Waters Rising“. Pjesma malo previše ‘creedovski’ lagane gitare pokazatelj je da im klasična postava ipak bolje leži. Klasična postava koju su se ipak usudili odraditi na jedan novi način. Ako ništa drugo, novi za takav masni i žestoki američki rock.

Prva i zadnja stvar albuma – “Cry of Achilles” i “Fortress” traju po 6 i pol, odnosno 7 i pol minuta! Razrađene do kraja, zanimljive, žestoke i tihe, brze i spore, melodične i epske. Za one manje strpljivosti i željne bombastičnog i direktnog, tu su singl “Addicted To Pain“, “Peace Is Broken” i “Bleed It Dry“.

“Cry A River” nije nikakva obrada Justim Timberlakea već stvar s jednim odličnim pumpajućim refrenom – i ritmom i gitarama, a “The Uninvited” kao da su od Toolovog “The Schism” htjeli napraviti komercijalniju pjesmu – opet i ritmom i gitarama.

Balade će vjerojatno najbolje predstaviti potencijalni hit “Lover” i potvrditi da zahtjevima tržište nije nužno odgovoriti na jako patetičan i otrcani način. A to je ono što Alter Bridge drži živima već nekih 10-ak godina.

Prošli put su onako profesionalno zadržali svoj status i razinu, a “Fortress” koji je uletio nenadano i bez prevelike pompe nekako je iz njih izvukao i ono što do sada nisu htjeli, ili se nisu usudili, pokazati.

Sada je široko polje ispred njih, svijetu su se dokazali, rasprodali su najveće europske dvorane i samo neka pametno iskoriste svoju poziciju i svoje ubrzano ‘prošvercavanje’ među velike i cijenjene dečke (ovo zadnje se posebno odnosi na Creedov trojac). Uzevši sve u obzir, čini mi se da su to nekako i zaslužili.