Utočište za sve poremećene

Evo nas opet. Nakon pretprošlog i prošlog albuma, čikaški frajeri Disturbed opet zaslužuju pohvalni uvod u svoju karijeru.

Nije se u toj karijeri puno promijenilo, stav je ostao isti, fanovi
ostaju isti, ali brojniji, a muzika prati današnje teme – beskompromisan
svijet, otuđeni pojedinci, svakojaka indigo djeca, ratovi, klima i
uništenje. Od svega toga, i Disturbedu i sljedbenicima zatrebao je “Asylum” (utočište).

Nazovimo Disturbed upornima, nazovimo ih pravocrtnima, nazovimo ih dosljednima, nazovimo ih nepromjenjivima. Koja god riječ se upotrijebi, daje jasnu sliku o njihovom petom albumu. Lako probavljive rock-metal stvari, pumpajuća heavy atmosfera, ratničke teme i sve skupa smješteno u ovo tisućljeće. Je li riječ o nekakvoj petologiji, nije ni bitno, jer “Asylum” je – budimo izravni i karikirajmo – još jedan “Indestructible”.“Asylum” svoju artiljeriju orijentira na radijske rock himne i melodije. Kad Drainman zavrišti “Release me!!!” na prvoj stvari (osim instrumentalnog uvoda “Remnants“) jasno je da kreće pravi Disturbed. Čvrsto, masno, a ako je suditi po “The Infection” ili “Crucified” i melodično.

Singl “Another Way To Die” počeo je lagano, ali se onda dogodio pravi kozmopolitski ekološko nastrojeni bum, kakve zadnje vrijeme sve češće slušamo od američkih bendova. Valjda trenutni predsjednik ne daje onoliko gnjevnih tema kao Busheva administracija, pa sada sami sebe krive što su desetljećima bili najpohlepnija nacija.

Osim toga, kombinacija antiratnih i antinacističkih riječi na “Never Again” koja osuđuje zaboravljanje holokausta (?!?!) ispala je malčice prejednostavna i prejasna s ciljem da šokira. Pored nje, čak i ratnička “Warrior” zvuči duboko. A da ne pričamo o simpatičnoj recitaciji i zvonu na “Serpentine“.

Drainman je uvijek spominjan kad se govori o ovom bendu, ali da se osvrnem i na ostatak benda. Bubnjar Wengren je malčice dosadan, ali zna se kakvu pumpajuću ulogu ima ovdje, a gitarist Donegan i basist Moyer zbilja zaslužuju pohvale. Posebno ovaj potonji, vjerojatno jedan od najpotcjenjenijih basista u sličnim bendovima. Zvuk s prve stvari i zajednička figura na “My Child” stoje kao svijetle točke.

Ono što su na “Ten Thousands Fists” napravili s “Land of Confusion” ovdje su napravili sa zanimljivom power verzijom “I Still Haven’t Found What I’m Looking For” U2. Obrade treba tretirati odvojeno od albuma, a ovoga puta napravili su bolji posao (ili je meni ova stvar jednostavno bolja od Genesisove?).

Nenadano spašeni i preživjeli iz nu-metal faze, Disturbed su napravili zbilja odličnu karijeru. A gdje smjestiti ovaj album u “toj karijeri”?! E to je već jako nespretno. Imam dva prijatelja – konkretnih fanova. Jednom od njih je ovo jedan od lošijih albuma, a drugom uvjerljivo najbolji. I kako ga onda ocijeniti?!

Ne može se reći da sam i ja veliki fan benda, ali podržavajući nešto definitivno jesam. Poslušati Disturbed (posebno uživo) uvijek će biti gušt, a ovaj album će tim set-listama definitivno dati još 3-4 jake stvarčuge. Do sljedećeg (skorog) albuma – poremetite se “Asylumom”.