Usvojeni osnovni elementi s ceste: gitara, gorčina i žudnja

Objavljen tri godine nakon uspješnog debija “Baby Darling Doll Face Honey” (2009.), drugi album Band Of Skulls, energičnog trojca iz Southamptona u ‘standardnoj’ blues rock formaciji (gitara (Russell Marsden), bas gitara (Emma Richardson) i bubnjevi (Matt Hayward)), ne sadrži radikalne žanrovske zaokrete, ni ne unosi značajnije promjene u uspostavljenu strukturu, građenu na kontrastnoj izmjeni distorzijskih eksplozija i melodioznih, muško-ženskih vokalnih dionica.

Tijekom dotičnog razdoblja ‘kreativne inkubacije’ Band Of Skulls kreću na radoholičarsku turneju, otvaraju koncerte za Black Rebel Motorcycle Club, The Dead Weather i Muse, te već 2010. izdaju prvi live album “KCRW’s Morning Becomes Eclectic”. Osim dinamične koncertne sezone, rastućoj popularnosti i komercijalnom uspjehu benda također doprinosi korištenje singlova (kao što su “Death By Diamonds And Pearls”, “Patterns”, “Cold Fame”, “Friends”, “Blood”…) u reklamnim kampanjama, TV serijama, videoigrama i filmovima.Dominantni, furiozni i siroviji garage rock riffovi s prvijenca na “Sweet Sour” ipak su produkcijski izbrušeni, oblikovani u moderniji zvuk, tj. aktualniji modus blues rocka kakav ‘nameću’, primjerice, The Black Keys. Drugom LP-u Band Of Skulls, međutim, kronično nedostaje originalnosti i elemenata različitosti: nastavljaju utabanim putanjama, ali ako tražimo umjetnički potencijal, “Sweet Sour” zvuči tek kao ‘kolekcija outtakesa’ s “Baby Darling Doll Face Honey”.Učinili su, a to je istovremeno sposobnost i ‘prokletstvo’, korak ka standardu. Naime, zvukovno se nalaze na tragu bendova kao što su već spomenuti The Black Keys, The Dead Weather, odnosno Jack White, te Rival Sons, Black Pistol Fire ili DeWolff. Izražena osebujnost s prvog albuma ovdje se svodi na evokaciju, usvajanje utjecaja bez da se konstruktivno (re)konstruira vlastiti potpis. Općenito govoreći, “Sweet Sour” ubraja se u solidna ostvarenja, ali naprosto izostaju elementi nepredvidljivosti, autorske izdvojenosti.

Nepretenciozni tekstovi problematiziraju univerzalnu tematiku (od ljubavi, slobode, prevare do izoliranosti pojedinca u društvu), a ironija se gradi na kontrastu i tenzijama. Zaokruženost i homogenost se, s druge strane, postižu kroz dijalog efektnih vokala Russella Marsdena i Emme Richardson, zbog čega vrijedi izdvojiti suptilne balade folk rock manira (“Navigate“,”Hometowns” i “Close To Nowhere“), te gotovo psihodelične blues rock hitove (“Wanderluster“, “The Devil Takes Care Of His Own“, “You’re Not Pretty But You Got It Going On” i “Lies“).