Uspješna patrola, nadamo se ne i posljednja

Tri godine nakon albuma “Mastermind“, američki stoneri Monster Magnet devetim su se izdanjem vratili svojim najranijim albumima.

Neposredno nakon objavljivanja prethodnika, gitarist Ed Mundell nakon
18 godina mirno je napustio bend kako bi se okrenuo novim projektima, a
njegovo mjesto popunio je Garrett Sweeny (Riotgod).

Povratak prvim albumima donosi priču beskompromisnog rockera kojeg nije napustila vjera u stoner rock u alternativnim ’90-ima, koji je 2006. bio na rubu i vratio se, u najmanju ruku nepotrošen, te svakako pun iskustva. Upravo je ono usmjerilo “Last Patrol” i dalo mu priču, koja se sa strane diskografije benda svakako uklapa u sredinu devedesetih, netom nakon “Superjudge”.Nešto blaži od svog prethodnika, “Last Patrol” izuzetno je melodiozan album, nezagušen dubokim i tromim, za klasični stoner rock karakterističnim gitarističkim dionicama. Uz veliku dozu mračnije psihodelije, suptilno je ispunjen i space rockom, čime je najsličniji albumima “Spine of God” i “Superjudge”, no ostavljeno je mjesta i za nešto metaliziranije dionice, te koju hard rock poslasticu ispraćenu čvršćim Wyndorfovim vokalima, nešto šireg raspona nego na ostalim pjesmama.

U žešćim dionicama, ritam sekcija je krajnje masivna, topovska, ali istovremeno i prozračna, za što je podjednako odgovorna i kvalitetna produkcija albuma. Osim što, uz bubanj, pruža čvrstinu i oslonac solo gitarama, bas se običajno izdvaja, te povremenim preuzimanjem vodeće uloge postaje moćan instrument razbijanja dinamike i strukture pjesama, ostavljajući veliki Kosnickov trag na (za sada) njegovom posljednjem albumu s Monster Magnet.

Za ovako muzikalan bend, gitara predstavlja instrument koji donosi puno više od izmjena, dopuna i kombinacija ritam i solo dionica. Od postupnog razvijanja hipnotičkog uvoda i praćenja Wyndorfovih dionica u “I Live Behind the Clouds“, preko preuzimanja dionica sitara u coveru Donovanove “Three King Fishers“, do potpunog akusticiranja u završnoj “Stay Tuned“, te basovima ispunjenoj “The Duke (of Supernature)“.

Postupni razvoj pjesama “I Live Behind the Clouds” i “Paradise” ispraćen je izmjenama blagih, emotivnijih, te grubljih, punokrvnih vokalnih dionica. Sva punina Daveovog glasa potpuno se oslobađa kroz dvije surove hard rockerice, prvo u slabijoj “Hallelujah”, te potom potpuno u nešto više psihodeliji orijentiranoj, ali ništa blažoj “Mindless Ones”.

Ukoliko su pretpostavke o posljednjoj patroli Monster Magneta točne, devetominutna “Last Patrol” je opravdano naslovna pjesma, te dostojni nositelj još jednog velikog stoner ostvarenja. Mješavina žestokih riffova i solaža, moćnog, na trenutke propovjedničkog vokala, povremeno je sekvencerom prošarana space rock nijansama, da bi ju efektni trominutni uređeni kaos konačno zatvorio.

Spomenuti propovjednički vokali u “Stay Tuned” su prikladno ostavljeni za završetak ovakvog kozmičkog putovanja, a u kombinaciji s prekrasnim, punim zvucima akustične gitare nad albumom nadvijaju sjenu pomalo depresivnih i turobnih emocija.

Monster Magnet još je jednim velikim ostvarenjem potvrdio svoju veličinu, održao lekciju mlađim kolegama, a fade out solaža slide gitare, koja zatvara “Lost Patrol” definitivno ne donosi fade out kvalietete benda. Ostaje nada kako taj fade out ne nagoviješta onaj drugi, kojeg se fanovi pribojavaju.