Uspješan indie-dance spoj

Jedan od bendova za koje se može reći da su obilježili početak 2010. godine svakako je Delphic. Njihov debitantski album “Acolyte“, te uspješan singl “Doubt” brzo su našli put kako do medijskog prostora, tako i do publike.

Danas je glazba u potpunosti dostupna i više nije nikakav problem snimiti album (objavljivanje istog je sasvim druga priča), ali uvijek postoje razlike i tu i tamo zabljesne pokoji izvođač koji je vrijedan hvale. Jedan od takvih bljeskova dogodio se i Delphicu, a koliko će taj odsjaj biti vidljiv (i slušljiv) ovisi o njima samima. Temelji su tu, sasvim solidan (i malo više od toga) debitantski album s jednim, ali vrijednim hit-singlom dovoljan je poticaj za daljnji napredak banda. Još ako nastave suradnju s hvaljenim DJ-om i producentom, Ewanom Pearsonsom, pred Delphicom se nalazi svijetla budućnost.

A sadašnjost (ili prošlost, s obzirom da malo kasnim s ovom recenzijom) je ovakva: “Acolyte” je solidan album s nekoliko bitnih pjesama koji niti su u potpunosti dance, niti pop, a niti samo indie, već kombinacija svega navedenog, što je glavni adut ovog benda.

Svoj glazbeni stil nisu ograničili na jedan žanr pa svaka pjesma odaje različite glazbene uzore: malo Faithlessa, pa malo New Ordera ili Cut Copya, na momente malo Hot Chipa ili pak Bloc Partya. Prve dvije pjesme, “Clarion Call” i “Doubt”, upravo to i dokazuju, s tim da je potonja, osim što je najbolja na albumu, zasad i njihov najveći hit.

Slijedi “This Momentary” koja će vas svakako zakačiti zaraznim ritmom. Naslovna “Acolyte” malo predugo traje (8:51), ali istinskim ljubiteljima ovakve glazbe ni to nije dovoljno. “Halcyon” je drugi singl po uspješnosti, pa iako nije uspio dostići svog prethodnika, riječ je vrlo dobroj stvari, pravoj grijalici plesnog podija, kao i “Counterpoint“, koju bih još izdvojio.

Sve u svemu, konačni rezultat je i više nego dobar; iako njima slični žanrovski-hibridi obično idu u krajnost, za Delphic to ne vrijedi jer su pravilno dozirali od svega pomalo.