Uspješan comeback heavy metal ljepotana

Kada se krajem osamdesetih pojavila grupa Skid Row sa svojom izvrsnom, multiplatinastom debi-pločom, veliki broj kritičara su je nazivali nasljednikom Guns N’ Roses. Mada mi niti onda a niti sada nije jasno zašto se špekuliralo s takvim formulacijama.

Jer Gunsi su u to vrijeme bili u naponu snage pa mislim da nije bilo nikakvih razloga tražiti im nasljednike i Skid Row doživljavati na takav način.

Samim tim što je i bilo određenih razlika između tih bendova. Mada, takve usporedbe nisu nijednoj strani nimalo smetale, obzirom da su donosile dodatnu medijsku pozornost, što je značilo daleko više koristi nego štete. Da su Gunsi onda počeli posrtati i izgledali barem otprilike kao danas, onda bi nešto takvo bilo logično, no tada su bili ‘pred vratima raja’ i nisu trebali nekoga tko će oživljavati uspomenu na njih.

Sada bi nešto takvo možda i dobro došlo, premda, događaje oko benda, pogotovo albuma “Chinese Democracy”, i brojne Axlove ekscese više nitko ne broji, a niti pa koga ozbiljno i zanimaju.

A niti Skid Row već godinama ne prolazi previše dobro sa svojim povremeno izlazećim albumima. No ipak, da se vratimo opet malo u povijest, ima jedna jako i jedna manje bitna stvar koje su oduvijek povezivale ova dva američka benda.

To je u prvom redu, ipak slična muzika, kojoj se nikad nije moglo niti htjelo točno odrediti spada li u sferu heavy metala, hard rocka ili čega sličnog. I, nekima više a nekima manje bitna stvar, ljepuškasti frontmeni-pjevači, za kojima su tada djevojke, pa malo je reći – ludovale, što je opet pridonijelo dodatnom dizanju popularnost obaju bendova.

Mada, puno je bitnije da se radi o dva pjevača s doista kvalitetnim vokalima, gdje prednost ipak dajem ex-frontmenu Skid Rowa. I dok se o Axlu manje-više sve zna, Sebastian Bach je uživao daleko manju slavu na našem, ‘starom’ kontinentu od svojeg starijeg kolege.

Pa tako dosta ljudi možda i ne zna da je on ustvari Kanađanin rođen na Bahamima, a pravo mu je ime Sebastian Philip Bierk.

Sa Skid Row je snimio odličan multiplatinasti album “Skid Row”, tek nešto malo slabiji “Slave to the Grind”, te prosječan “Subhuman Race”, nakon čega je otišao iz benda i otada snimao albume s bendom Last Hard Men, kojeg je osnovao nakon odlaska iz Skid Rowa, radio s mnogim drugim projektima, a ovaj, “Angel Down“, drugi mu je soloalbum.

Album koji ima vrlo ozbiljne predispozicije da mu vrati barem manji dio slave u kojoj je uživao do prije desetak i više godina. U prvom redu zato jer se radi o vrlo konciznom, temeljitom i krajnje ozbiljnom ostvarenju, koje je svoje uporište pronašlo u hard rocku, heavy, speed, thrash i glam metalu, kakav je bio popularan baš u vrijeme o kojem smo zborili u gornjim stavkama ove recenzije.

Što znači da se jako puno, čak najviše, polaže na cjelokupan sound gitara, pa izgled vokala te melodiju, žestinu, čvrstinu i puninu svega ponuđenog. Zato bismo ovaj materijal prvenstveno mogli nazvati metalnim, jer ipak ima najviše heavy metal obilježja.

A da nismo bez razloga odužili s uvodom, dokaz je i taj kako on dosta varira između opusa Skid Rowa i Guns N’ Rosesa, sa znatnim utjecajima još nekih bendova, na koje ćemo se osvrnuti pri analizi nekih pjesama.

S tehničke je strane album također odličan, bilo da ga gledamo s produkcijskog ili čisto izvedbenog dijela, za koju je Sebastian angažirao vrlo uglednu metal ekipu u kojoj su, uz producenta Roy Z-a (Dickinson, Helloween), još i gitaristi Metal ‘Mike’ Chlasciak (Halford, Testament, Painmuseum, John West, Cans) i Johnny ‘Chromatic’ Leannarts (Stare), basist Steve DiGiorgio (Death, Iced Earth) te bubnjar Bobby Jarzombek (Halford, Iced Earth, Riot, Spastic Ink, Painmuseum, Demons & Wizards, John West).

Kako sam iznio, upravo je snažan gitaristički sound nešto najjače što nudi ovaj album, nešto što ‘mete’ sve pred sobom svojim furioznim izvedbama. Uspkos tome, gitarističke su linije vrlo harmonične, melodija, dinamika i agresija savršeno su usklađene, a i unutarnja suradnja gitara u svim je aspektima također na visokom nivou. U tu harmoniju uklapaju se i ostali instrumentalni dijelovi, a ipak, treba još i posebno izdvojiti vokale, koji moduliraju od smirenih, mirnih, pa sve do snažnih, razulareno vrištećih.

Naslovna pjesma “Angel Down” brzi je, agresivni glam metal, koji podsjeća na Motley Crue, s vrištećim vokalima tipa Vince Neil i speed metal gitarističkim distorzijama. “You Don’t Understand” je melodična hard rock pjesma s lijepim solom, nalik na kasniji Deep Purple, a od tri pjesme koje je otpjevao, Axlu Roseu nekako je, barem po meni, najbolje ‘sjela’ “Back in the Saddle“, cover Aerosmitha.

“American Metalhead” još je jedna u nizu dobrih pjesama, s izraženim heavy/thrash elementima, naročito utjecajima bay aree i euro thrasha, pa tako ima dosta ‘feelinga’ Megadetha i Kreatora, kao i “Negative Light“, thrasherski još naglašenija stvar, s još tipičnijim gitarističkim riffovima.

To su ujedno i pjesme s prve, daleko bolje polovice albuma, dok su mi se s druge, nešto boljima pričinile samo balade “By Your Side” i “Falling into You“, koje vuku korijene s albuma Aerosmitha i Def Lepparda iz prve polovice osamdesetih, ali i prvog Skid Rowa, u kojima se jako dobro čuje i nježnija, osjećajnija strana Sebovih vokala.

I tako se eto, jedno od najcjenjenijih ‘grla’ svjetskog heavya s prijelaza iz osamdesetih u devedesete vratilo na najbolji mogući način – vrlo kvalitetnim albumom. Što je, objektivno, malo tko očekivao. Ali što istovremeno i ne treba čuditi, jer je on bio jedan od glavnih Skid Row kreativaca u najslavnijem razdoblju.

Osobno mi je drago da je čovjek snimio tako dobar album, jer sam i ja bio među onima koji su ga otpisali, skoro pa i zaboravili. Zato bi bio red da se ispričam na pogrešnim prosudbama i ovaj album preporučim svima koji su Sebastiana voljeli u nekoliko puta navedenom periodu, jer je bolji od svih koje je Skid Row snimio bez njega.