Uredna raznolikost melodičnog dooma

Švedski hard rock četverac, The Graviators, dvije godine nakon “Evil Deeds” nastavlja koračati stazom koju je postavio sam, uz veliki utjecaj hard rocka ’70-ih.

Tako treći album, “Motherload” predstavlja nastavak svoja dva
prethodnika, s minimalnim, ali primjetnim žanrovskim proširenjima, za
kontekst svoga rada nedovoljno eksperimentalnim da bi ‘naljutio’ stečene
fanove.

Sklonost skandinavskih revitalizatora rocka zadržavanju u sferama undergrounda itekako je prisutna i kod članova ovoga benda, prvenstveno u izostavljanju komercijaliziranih navlakuša, a zatim i izostavljanju forsiranih ili preforsiranih dionica.Žanrovsku okosnicu albuma čine grooveom iznešeni hard i stoner rock, manifestirani prvenstveno kroz duboke, trome riffove, čime je bend puno bliži sabbathovskom doomu nego blues rocku Zeppelina, iako ni njega na albumu ne nedostaje. S povremenim psihodeličnim ukrasima gitara i klavijatura, riffovima s orijentalnim utjecajem, te neforsiranim progresivnim idejama, The Graviators je ostao dosljedan standardima koje je postavio prethodnim izdanjima. Iako je težnja svake pjesme kroz sebe prikazati čitavu lepezu spomenutih žanrova, ona je konačno potpuna tek na samome album u cjelini, dok samo jedna ili dvije pjesme u sebi sadrži sve spomenute žanrove i utjecaje.

Osim stilske i žanrovske, raznolikost je, uz pomoć tople, slojevite produkcije, ostvarena i po pitanju uloga pojedinih članova benda: tako bas povremeno napušta čvrstu ritam suradnju s bubnjevima, te prelazi u graditelja pjesama, s najizraženijim vođenjem u “Tigress of Sibiria“; neuredna gitara riffovima zadaje okosnice pjesama, te izmjenjuje trome, stonerom određene ritam dionice s izraženim, preciznim blues solažama, uz pokoja doom-psihodelična škripanja (“Eagles Rising“). Iako se ne nalaze na cijelom albumu, te samim time nisu ubrojene u stalnu, glavnu instrumentalnu mašineriju, klavijature značajno doprinose pojedinim pjesmama, većinom davajući pjesmama dozu bluesa.

“Leifs Last Breath – Dance of the Valkyrie” otvara album žestokim orijentalnim riffom, potpomognutim ozzijevskim vokalima i prljavim solažama gitare, čime bend pokazuje kako ne podcjenjuje moć izbora pjesme koja će otvoriti album. Prodorna dionica titrajućeg basa, čvrsti ritam bubnjeva, te psihodelične šare gitare čine glazbenu podlogu poruci ‘dobrodošlice’ u gulag u “Tigress of Sibiria”, koja kasnije prelazi u jedan od brojnih, solažama podređenih jamova.

Prvo veliko izdvajanje ostvareno je na “Lost Lord“, tužaljci koja kombinira sabbathovski doom riff i vokal s purpleovskom blues atmosferom i pozadinskim solo dionicama gitare, da bi sredinom pjesme potpuno okrenula svoj tok, postajući školski odrađen, sočan jam, nošen doorskim igrama klavijatura i gitare. A da je doom metal vodeća sastavnica ovoga albuma pokazuje “Corpauthority“, gonjen nekolicinom žestokih riffa, koji se izmjenjuju s visokim, očajavajućim vokalima.

Izricanje posljednje riječi prepušteno je najdužoj pjesmi albuma “Druid’s Ritual“, dorađenoj kombinaciji svega rečenog, koja je prethodno objavljena na ploči podijeljenoj s Brutusom. Blagi uvod gitare, nakon prerastanja u punokrvnu, žestoku suradnju ritam sekcije, gitare i vokala i izmjenjivanja s tim dionicama svoj vrhunac doživljava kroz zeppelinski jam, povremeno obojen blues rockom Lynyrd Skynyrda, da bi privođenje kraju izvršili psihodelični-space efekti i zvuci gitare.

Sa svojih sat vremena i šesnaest minuta trajanja, “Motherload” samo naizgled predstavlja veliki zalogaj. Slojevitost pjesama, iznimna raznolikost, te neforsirane ideje albumu daju lakoću slušanja i izostanak bilo kakvih oblika ponavljanja, što bendu daje etiketu snimanja albuma kvalitete neovisne o njegovom trajanju.