Urbani studentski sevdah

Mlada 26-godišnja kantautorica iz Zagreba Nikolina Romić, od milja Nina, već neko vrijeme plijeni pažnju muzičkih zaljubljenika koji vole demo-izvođače.

Njen najjači adut je glas, no časno drugo mjesto (s mogućnošću promjene redoslijeda) zauzima njezin autorski potencijal.

Uz pomoć gitarista Damjana Čakmaka i multiinstrumentalista Orlana Tusa, Nina je snimila svoj debi s 11 pjesama (“Zvira voda” se pojavljuje kao bonus). Sven Pavlović je snimao, Miloš Drobnjaković miksao, a Dunja Knebl bila blizu za svaki vid podrške.

“Daljine” su stilski čista (akustični psihodelični folk) i vrlo ritmična ploča, što možda začuđuje jer na cijelom albumu ritam-sekcija je uglavnom odsutna: tu i tamo proviri kakav dodatno snimljeni bas i to je sve. Nina, Damjan i Orlan su znalački postavili zvučnu sliku i aranžmane. Iako nije mnogo instrumenata korišteno na ploči, zvučna je slika kao Eiffelov toranj: prozračna, monumentalna i minimalistička u isto vrijeme. Nina ima jednu sličnost s Paulom Wellerom, u vidu povezanosti sa svojim roditeljima: dok je mladom punkeru prvi menadžer bio njegov otac, Nina je na ovom albumu uglazbila stihove svoje majke.

Ninin glas i interpretacija na ovom albumu ocrtavaju karakter užasno frustrirane studentice koja se muči s najgorim ispitom na fakultetu kojeg drži profesor kojeg svi mrze. I dok je ona prošvikala od učenja, dečko je ostavlja, svako malo roditelji joj priprijete da ako padne godinu od faksa više ništa. U tom kaosu, ta se sirota studentica zatvori u sobu, i onda, sebi za terapiju, popevle si pjesme u bradu, uz diskretno pigljanje gitare. Emocije kao da se nastoje suzdržati, potiskuju se prema unutra u želji da se sav taj suvišni čuvstveni teret utopi u paklu želučane kiseline.

Ipak, slike, impresije, pogubljeni spomeni, podsvijest i slične pojave redovito izviru iz njenih taktova i evociraju umjetničku perspektivu koja funkcionira na mnogo široj slici od navedene u prethodnom pasusu i ta se perspektiva se može tumačiti na ovaj ili onaj način – što je i najveća ljepota muzike.

Na općoj razini možemo reći da je “Daljine” stoička i ‘ženska’ ploča koja govori s jedne strane o brizi, ljubavi i neizrečenim emocijama, a s druge strane o slobodno plutajućoj tuzi, onoj za koju nismo sigurni je li bolje da je izrazimo ili zatomimo, i baš nas ta nesposobnost kako se nositi s tom tugom još više razdire i onemogućava da je se riješimo. Depresivniji će jamačno primijetiti da se ritam Ninine gitare poklapa s ritmom rezanja žila žiletom, a najveselija pjesma se zove “Kraj” (i nalazi se na kraju albuma, prije bonusa).

Bez obzira na doskočice oko odabira tema i emocija, rijetko kada se dogodi da izvođač već na svom debiju izađe s tako čisto postavljenim konceptom, tako distinktivnim stilom i tako snažnim pjesmama. Riječ je o umjetnički najcjelovitijem i najartikuliranijem debi-ostvarenju u zadnjih nekoliko godina.