Umrimo sretni

Zamislite da se u odmakloj životnoj dobi mirite sa životom jer vam je bilo odlično (i još jest) i sve što ste htjeli, postigli ste. Živite iz dana u dan, i onda svane jutro jedne proljetne subote. Obitelj, djeca i unuci dolaze do vas i cijeli dan se družite u vašem predivno uređenom dvorištu kuće u predgrađu.

Zajedno sjedite u vrtnoj kućici, umiljato sunce vas grije, u jednoj ruci je ruka ljubavi vašeg života (nikad se niste odljubili), a u drugoj najfinije pivo koje ste pili, djeca spremaju ručak, a unuci trče za leptirima. Sa smiješkom samo pomislite ‘Mislim da je to – to. Dobar dan za umrijeti…‘ i kao najsretniji čovjek na svijetu na večer zaspete i više se nikada ne probudite.

Good Day To Die, hrvatski sinovi, svoju verziju te priče opisali su kroz devet glazbenih putovanja. Kroz devet pjesama koje napokon bude nadu da će hrvatska gitaristička scena nastaviti izbacivati albume koji omogućuju da dosta često nadmoćno mogu gledati na kolege od glazbeno puno uspješnijih zemalja.

“Hazing Through Shadows” prvi je službeni album koji im priskrbljuje epitet najvećeg metal-rock iznenađenja s ovih prostora. Dok su njihovi prijatelji Chang Ffos svoj zanat ispekli u underground svijetu buke i kaosa, Good Day To Die su kroz karijeru kristalizirali svoj zvuk da bi danas došli do alternativnog metala prožetog stoner prljavštinom i blues depresijom (naravno, pod time nemojte da vam odmah na pamet padne zvuk BB Kinga).

Dosta šareni album pokazao je da su sposobni umlatiti stvarčuge kao što je prvi singl “Crush the Skies“, brža “Nicky Bumz…” ili pak “Possessed by Poe” čiji riff podsjeća na Down, ili izdržati pijanstvo “Stepping’s Bacyard“, ali i smiriti se na akustičnim dijelovima “The Oldest New” ili “Working Man’s Sunday“.

Riffovi, ritmovi, uvjerljivo najbolje gitare ovih prostora, pokoji solo i atmosfera u pjesmama prošli su i kroz Kyusse, oživjeli stari Alice In Chains, pa povremeno i zazvučali mistično kao puno življi i dinamičniji Tool.

“Deep Water Eye” je sa svojih skoro osam minuta pregazila duboke vode recitacijom i odličnim gitarističkim filovima te pokazala kako nastaje zanimljiva i nenaporna pjesma s puno dijelova.

Činjenicom da cijeli bend uvijek (i u sporim i u brzim, i na glasnim i na tihim dijelovima) zna osjetiti što je dobro za pjesmu, pošteđeni smo pretjerivanja na koje često nailazimo kada bendovi u potrazi za originalnošću pokušavaju na silu bježati od uobičajene kitica-refren strukture. Ovdje se radi o dijelovima koji su jednostavno plovili jedan za drugim i tako zaokružili cijeli album bez hitova.

Ova glazba začinjena je jako zanimljivim vokalom – na engleskom (osim pozadinskih govora naših bivših državnih vođa na “The Path of the Cross“). I dok mnogi vode polemike treba li u Hrvatskoj snimati albume na engleskom, ovdje postaje jasno da je teško od 5 milijuna (čak i manje) domoljuba, mafijaša i nogometaša napraviti publiku koja će shvatiti Good Day To Die.

Ako su nam se u svakodnevni govor na radnim mjestima već davno utisnule riječi poput ‘event’, ‘brain-storming’, ‘outsorcing’ ili ‘team building’ onda ne vidim u čemu je problem ako jedan naš bend shvati da ovakva glazba jednostavno prirodno ne zvuči ni na grčkom, ni poljskom ni na latinskom – već na jeziku koji koristi 90% svjetskih bendova.

Album nije savršenstvo rock glazbe (niti jedan nije), ima svojih uspona i padova, ali mislim da bi ovakvom kombinacijom Good Day To Die mogli pokazati da u našim alternativnim klubovima spava nešto moćno i da je vrijeme da se napokon pokaže.

Ako se vratimo na pričicu s početka, jasno je da ovi momci imaju malo mračniju, tmurniju i manje sretnu misiju na pameti, ali s ovakvim albumima i njihova budućnost bit će jako sretna. A to nas opet vodi na početak recenzije.