Umorni novi val

Gledatelji filma "Sretno dijete" sjećaju se simpatičnog sredovječnog gospodina koji se, ne bez teškoća i uz zarazni osmjeh koji ne skriva gubitak pokojeg zuba, uspio sjetiti kako idu akordi iz davnašnjeg hita "Ne pitaj za mene". Metessi, jedna od kreativnih poluga grupa Patrola i Zvijezde, nakon odličnog početka, morao se suočiti s komercijalno ne tako bajnom karijerom, iako se njegov autorski opus da usporediti i s onim Jasenka Houre.

Da je komercijalni uspjeh bio proporcionalan autorskom talentu, vjerojatno bismo Metessija gledali u Areni Zagreb. Iako su za glavne likove njegovih pjesama prihvatljiviji parkić i klupica preko puta Arene.

Nakon upečatljivog pojavljivanja u filmu "Sretno dijete" i ploča "Veliki strašan film" (2004.) te "Strast i znoj u Tvornici" (2006.), "Duh iz boce" bi, sukladno činjenici da je već pet godina prošlo od zadnjeg albuma s novim pjesmama, trebao ponuditi nove stvari. Vrijeme za to je perfektno, kada već nekoliko godina unatrag doživljavamo ponovni uspon novoga vala.

Sklon herezi, autor ovih redaka mora reći da je ovo konstantno slavljenje novog vala pomalo prekršilo svaku mjeru i da postoje i drugi, mnogo manje razvikani ali podjednako kvalitetni periodi u povijesti hrvatske popularne glazbe koji su fino korespondirali sa svjetskim trendovima.

Konkretno, govorim o sredini devedesetih kada su u kratkom periodu i Majke i Pipsi i Let3 i Laufer pa i Hladno pivo te Urban i Rundek kao solo izvođači snimili uratke kojih se ne bi posramili ni najveće svjetske rock zvijezde (i pritom ne mislim na ploču "Nečuveno"), a makropolitički i socijalni uvjeti u kojima su rokeri devedesetih radili su bili mnogo gori nego kada je riječ o periodu s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih.

Drugi sjajan period u hrvatskoj popularnoj glazbi vezan je za inozemne uspjehe Ive Robića i Karla Metikoša, a spomenimo i to da je jedne godine Tereza Kesovija (što god mislili o njoj) predstavljala Monaco na Eurosongu.

Metessi, umjesto da se osloni na svoj najjači adut, a to je pisanje neurotičnih i eksplozivnih pjesama o izgubljenoj djeci u gradskim ulicama, odlučuje obrađivati izvođače iz perioda novog vala. Unatoč mom gunđanju, to ne bi bio nikakav problem, a problem je da obrade zvuče vrlo nenovovalno i umorno.

Uz asistenciju Žana Jakopača i prateće grupe Mondo Bongo, on uspijeva većinu tih pjesama učiniti neprepoznatljivima i nezanimljivima, što nije nikakva preporuka za album obrada. "Mjesto pod suncem" je otišlo u nekakav polu-reggae (i to jako loš), a "Pametni i knjiški ljudi" su ispali vrlo dosadni.

Od 14 pjesama Metessi je obradio i 4 svoje, s kojima ipak nije toliko promašio. Cilj i namjeru prvog singla "U ime ljubavi" teško je razumjeti, jer zvuči vrlo lobotomizirano. Druga polovica albuma zvuči nešto slušljivije nego prva, s pjesmama "Kao ogledala" i "Čekaonicom" kao ponajboljim trenucima.

Za fanove Metessijevog rada ostaje nada da je ovo možda bilo samo zagrijavanje instrumenata i glasnica prije objave remek-djela od albuma koji bi trebao sletjeti uskoro. Možda.