Black Sabbath
Live... Gathered In Their Masses
Datum izdanja: 26.11.2013.
Izdavač: Vertigo / Universal Music
Žanr: Heavy Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kada je Black Sabbath krajem 2011. objavio povratak u originalnom, kasnije se ispostavilo u četvrtinski okrnjenom sastavu, osim velikog zanimanja za novi materijal, još je veće vladalo za nastupe uživo.
Iako je bilo nekih sporadičnih nastupa, postava s Ozzyem Osbourneom kao frontmanom preko tri i pol desetljeća nije imala duži i ozbiljniji koncertni kontinuitet, pa je za sve skupa, i bend i fanove, turneja bila još jedan u nizu velikih izazova. No kad su nastupi krenuli, ispostavilo se da arhitekti metala, iako vidno ostarjeli, itekako puno toga još imaju za reći. Ostarjeli, ali još uvijek istinski umjetnici s neograničenim rokom trajanja.
A da nastupi, koji su za cilj također imali i podsjetiti na stare klasike, ali i najaviti nove pjesme, te tako publiku pripremiti za izlazak i više nego dugoočekivanog albuma, ostanu vječno zabilježeni, ‘pobrinulo’ se izdanje “Live… Gathered In Their Masses“. Konkretnije nastup, još konkretnije dokumentarni zapis s koncerata u Melbourneu, održanih 29. travnja i 1. svibnja 2013., mjesec i nešto dana prije izlaska albuma “13“.
Ozzy više gega, manje trčkara, a još manje trči po pozornici, ali djeluje, ili bar pokušava biti ozbiljan, bez previše svojstvenog mu ludiranja, a i pjevanje mu je na pristojnoj razini. Pa i više. Sukladno svemu što je prošao, još i dobro. Uostalom, i sam je puno puta rekao da je čudno što je uopće živ. Kontakt s publikom često se svodi na neizostavni “I Can’t Hear You“, no zna je pozivati da se agilnije uključi u koncert, razmahivati se rukama, a nisu izostali niti uobičajeni mu ‘rituali’, tipa polijevanja vodom. Sebe, pa nakon toga publike.
Tony je i dalje besmrtni primarijus crne magije, s profesorskim riffovima, koji se znaju čuti, jako teško opisati, a još teže imitirati. Prisjetimo li se da je on vjerojatno prva osoba u glazbi koja je ‘išla’ s tako niskim gitarskim tonovima, nešto zaglađeniji i profiltrirani riffovi, a pogotovo, heavy produkciji ’80-ih sklone solodionice, možda su ovdje i malo zbunjujući. Malo, jer ima i onih koju su sumorni, tamni, teži i tvrđi od samih granitnih stijena.
Post-produkcija, ali i modernija tehnologija, očito su uzele svoj dio, pa se svi tonovi čuju jasno i precizno, ali opet, ne u tolikoj mjeri da bi izgubili na autentičnosti, posebnosti i jedinstvenosti. Geezer možda djeluje malko odsutno ili čak smežurano, no suvereno napumpava ritmove, baš onako coolerski, tipično za njega i neke od najvećih basista ikada, poput Rogera Glovera ili John Paula Jonesa. Kakvih danas više nema.
Slušajući i gledajući količinu energije unešenu u kompozicijske strukture pjesama, dojam je da bi Bill Ward jako teško u ritmu Tommya Clufetosa izdržao cijeli koncert, a Wakemanov udio u probijanju atmosfere više se osjeća, nego čuje, a još manje vidi.
Cjelokupni zvuk je bogat, monumentalan, u najvećem mogućem dijelu originalan, ‘sabbathovski’, atmosfera dosta teška, rasvjeta diskretna, kutevi kamere prikladni, pokazuju sve što treba i uvijek u pravo vrijeme, a da je publika mogla biti štogod življa, mogla je. No to je nešto na što ne može nitko utjecati osim nje same, a opet, glazba Black Sabbatha i nema potencijal uz kojeg bi se trebalo (moglo i moralo) ‘razvaliti’ sve pred, pod i nad sobom.
Očekivano, pjesmarica je ‘provrtjela’ prvih šest albuma s Ozzyem, u potpunosti ignorirajući “Technical Ecstasy” i “Never Say Die”, s kojima se, istina, bend nikada i nije osobito ponosio, te, na žalost, “Sabbath Bloody Sabbath”, čija je naslovna pjesma dobila tek mrvicu prostora u završnom dijelu. Ostali albumi dobili su od jedne, dvije, tri ili četiri pjesme, u čemu prednjače “Paranoid”, te aktualni “13“.
Upravo uvrštavanje većeg broja novih pjesama najveći je pogodak ovog izdanja, dakako i koncerta, jer se tako najbolje mogla uočiti njihova kompatibilnost i provjeriti koliko su uopće u stanju stopiti se (i nositi) s najvećim hitčinama. U biti, koliko jedne s drugima mogu ići ruku ‘pod ruku’. A mogu. Itekako. Pogotovo se to odnosi na “End Of Beginning” i “God Is Dead?“, u kojima se mogu čuti neki najmračniji tonovi na koncertu, te turobna riffična autentičnost jednaka onoj u “War Pigs“, “Black Sabbath” ili “Children Of The Grave“. Također, kapaciteti pjesama “Loner” i “Methademic” su neupitni, kao i njihova usklađenost s “Iron Man” i “Paranoid” gotovo pa je nestvarna. Kao da su i one stare 40-ak godina.
Generalno, “Live… Gathered In Their Masses” još je jedan u nizu pokazatelja tko je prvi zasjeo na heavy metal tron. I to nakon što je, sam, udarnički gradio put do njega. Black Sabbath je i tata i mama i deda i baba, i kum i kum(ic)a heavy metala. To se i u poznim godinama njegovih protagonista ne može ne vidjeti, ne čuti, ne osjetiti. I ne samo heavy metala.
Mnogi bi se ‘kultni’ bendovi trebali zamisliti i preispitati nisu li oni samo u nekim drugim vremenima malo modificirali nešto što je Black Sabbath davno prije njih izmislio, pa su oni tek poradili na ‘toploj vodi’. Nešto što je zalog generacijama bio i bit će. Uvijek i zauvijek. Vječan i besmrtan.