Umor u zadnjoj četvrtini

Priča o albumu Franka Laubera “More Than Words” postala je zanimljiva i prije negoli je sam album zapravo nastao. Lauber je mladi njemački glazbenik (Böblingen,1976.) koji je zarana ponio epitet saksofonističkog super-talenta, tako da je već sa 17 godina koncertirao po svijetu u sklopu Federal Jazz Orchestra, a potom i u mnogim njemačkim big-bandovima. Vodio je i sastav Café Du Sport, s kojim je osvojio cijenjenu Hennesey Jazz Award, a kao sideman svirao je i s Jamesom Brownom.

Usred svog tog unosnog i aklamacijama popraćenog biznisa, što se očigledno kretao uzlaznom i čvrstom putanjom, Lauber se odjednom odlučio – ostaviti saksofona i raditi na planinskoj farmi u Švicarskoj. Nakon toga, neko vrijeme se bavio i rukotvorinama, a potom se (navodno jedva) dao nagovoriti da postane jedan od road-menadžera poznatog njemačkog pop-klasičarskog dueta Marshall & Alexander.

Čitavo to vrijeme nije ni taknuo instrument, na što su ga članovi dueta ipak uspjeli pridobiti tijekom turneja, otkada se Lauber ponovo svakodnevno laća saksofona. Nije stoga čudno da je “More Than Words”, kao povratnički album, u velikoj mjeri album obrada upravo skladbi Marshalla i Alexandera.

Ovakav izbor se može shvatiti kao posveta kolegama koje su ga doslovno glazbeno reinkarnirale, ali i kao logičan odabir materijala kojeg je temeljito proživio kao roadie na turnejama, osluškujući iza pozornice što se pred publikom zbiva.

Stilski, u pitanju je čisti mainstream, baladni jazz album. Neka vas ne zavara ova opaska. Prvih sedam skladbi, kako vokalnih tako i instrumentalnih, odsvirano je s daleko više smisla za sam žanr u kojem su utemeljene, negoli većina takvih radova u posljednje vrijeme (“Blue Note Sessions” Nigela Kennedyja – s daleko jačim imenima – može Lauberu samo gledati u vratne pršljenove!).

U najboljim trenucima – “Hey Little Boy” s akustičnom gitarom i claypotom, odnosno odličnoj minijaturi “La Stella Piu Grande” Roberta Pacca – Lauber zvuči kao blago sedirana, produkcijski umjerena varijanta Jan Garbareka u nedjeljno popodne. Tome svakako pridonose i krajnje disciplinirani prateći glazbenici koji su uvijek u službi atmosfere i jednostavne emotivnosti skladbi, bez ikakvog pretjerivanja u teksturama ili soliranju (dobar primjer je pitkost i jasnoća električne gitare Markusa Weinströra u prigušenom bluesu “Hand In Hand“).

“Solo Tú” je tek mrvu preokestrirana (gudačima) da bi držala bok prethodno navedenim skladbama; no bez obzira na to, kad se disk zavrti u playeru, moći ćete čuti egzemplaran primjer solidnih potencijala laganog, baladnog jazza u uvjetima današnje, vrhunske produkcije – naravno, ukoliko mu se pristupi produhovljeno i odmjereno. S tim Lauber nema problema: najdulja skladba na ploči traje jedva preko pet minuta, a solistički nastupi, ako na trenutke i jesu predvidljivi, nisu zamorni, već traju koliko je potrebno da se emocija skicira.

Aranžmani, doduše, zapadaju u probleme kad nastupe gudači koji ušećeruju stvar preko mjere, no suptilnost i neopterećenost zvuka, kao i topla, intimistička atmosfera toliko su postojane da mogu izdržati i taj minus. Vrhunska, pregledna produkcija uistinu čini prvi dio diska idealnim za nedjeljnu večer s osobom koju volite uz, recimo, čašu porta na balkonu iznad grada.

Problemi za Laubera nastaju tek u zadnjoj trećini diska, kada na red dolaze vokalne skladbe koje su redom, daleko nemaštovitije koncipirane. Prema njima, ostatak albuma zvuči kao pomna meditacija balada nakon kojih su se odmjereni i fokusirani glazbenici potrošili i ostatak snimili po zadatku.

Ukoliko na činjenicu da je smooth-jazz sam po sebi cijepljen od bilo kakvog avanturizma, nakalemite još i prebacivanje na autopilot, stvari postaju previše trivijalne za iole fokusiranog slušatelja. Kao pozadinska glazba, dakako, funkcionira i to, no šteta je kvariti uistinu solidni dojam ostatka skladbi.

Tim više što je Lauber uistinu – u okviru žanra kojemu odavno nedostaje bilo kakve ozbiljnije umjetničke nakane – svojim obradama udahnuo dosta ozbiljnosti, poštenja i nepretencioznosti, stvarajući od njih nezahtjevan, ali atmosferičan i profinjen materijal za širu publiku, u kojoj će i ozbiljniji slušatelj naći dva momenta za sebe.

U završne četiri skladbe iz tih šina je, međutim, iskočio i tako zatvorio sasvim prosječan smooth-jazz album. A moglo je biti veoma impresivno u svojoj nenametljivosti, da je album ostao na, recimo, 35 minuta. Toliko su nekad trajale longplejke i nitko se ne bi bunio.