Umjetnik i gangster stvorili su remek-djelo

Ona istrošena, stara izreka kako se suprotnosti privlače najčešće je pogrešna. Kombinacije različitih karaktera, drugačijih životnih filozofija i afiniteta najčešće bilo u privatnim ili profesionalnim vezama donose razdor i konflikte, ili u najboljem slučaju strane gube interes jedna za drugu.

No, kako u životu nema pravila i svaka teorija je kako lako dokaziva, tako i oboriva. Kolaboracija između dva potpuno različita lika u slučaju novog albuma Freddiea Gibbsa i Madliba ide u prilog onoj staroj izreci iz prve rečenice. Prvi je tvrdokorni gangsta reper, uličar iz Garya, Indiane, (inače i rodnim gradom Michaela Jacksona) nekad centrom industrije čelika, a danas gradom sa samo 80 tisuća stanovnika i titulom jednog od najopasnijih gradova na zapadnoj hemisferi. Moderni grad duhova i mikro verzija Detroita bez važnosti za američku kulturu. Otis Jackson Jr – Madlib, s druge strane dolazi iz glazbeno obrazovane afroameričke obitelji iz Oxnarda, najbogatijeg i najsigurnijeg mjesta u najprogresivnijoj američkoj saveznoj državi, Kaliforniji. Pod drugim pseudonimom Quasimoto snimao je alternativni hip-hop, pa odustao od hip-hopa, neko vrijeme posvetio se jazz muzici, surađivao s J Dillom, pa s Mf Doomom snimio epohalni underground rap album “Madvillian”. Gibbs je pak druga vrsta zvijerke. Prototip gangsta repera, jedan od posljednjih iz umiruće vrste ‘tough guys’. Repa iz trbuha poput 2paca (ponekad na njega prečesto i podsjeća, na isti način naglašavavši neke riječi, produljivanjem samoglasnika… što može i iritirati), stihovi su često generički, premda je flow majstorski svladan, motivi već viđeni. No, unatoč tome stvari najčešće funkcioniraju više nego solidno.

Ovakvom ‘retro’ gledanju na hip-hop treba biti svjestan da je za razliku od većine ljudi u ovom poslu Gibbs ne dolazi iz velikih gradova koji stvaraju trendove, već s Midwesta, američke provincije. Svakako treba poslušati mixtape “Midwestgangstaboxframecadillacmuzik”, sazdan na odbačenim beatovima Justa Blazea i Polow da Dona, ako se želite uvjeriti u njegovu kvalitetu.

Zajednički album ovih glazbenika s različitih polova hip-hopa kod aficionada ove glazbe iščekuje se već nekoliko godina, od njihovog prve suradnje. “Pinata” je poput kriminalističkog filma, jednostavnog scenarija koji je došao u ruke art redatelju. Gibbs je u rukama Madliba otišao iznad granica svojih mogućnosti, a Madliba je društvo ‘posljednjeg samuraja’ gangsta rapa inspiriralo da stvori još jedino sonično remek-djelo.

Beatovi su negdje na pola puta između jazza, funka i blackexploation soundtrackova, ujedno hladni poput plaćenih ubojica i topli poput obiteljskih okupljanja. Još jedan kontrast koji daje draž ovom albumu.

“Pinata” nije samo glazbeno savršeno skladan album, niti samo tehnički savršeno odrepan album, niti je najimpresivniji Gibbsonov nikad bolji storytelling, niti oko za detalje u maniri najboljih scenarista, njegova je snaga da unatoč bravadu i mačizmu koji nikad ne nestaje, prizna svoje greške, ne želi prodavati gangsterski način kao stil života, već ga prihvaćakao nužno zlo. Tako u “Broken” gdje gostuje legendarni Scarface, životni put jednako biva determiniran socijalnim stanjem ‘crne’ Amerike , kako i situacijama u obitelji. Gibbsov otac policajac mizerne plaće krši zakon jednako kao i njegov sin na ulicama Garya. Ujedno je svjestan grijeha države i društva, ali isto tako i svojih činova.

“Bomb“, na kojoj pak gostuje druga legenda Raekwon je fatalistička pjesma okupana u hladnim beatovima , gdje je protagonistov život poput uloge u filmu, a majci kaže: “Ako umrem, to je dio prirode“. “Knicks” je lamentacija o cikličkom ponavljanju vremena kroz prizmu Jordanovih i Lebronovih utakmica protiv Knicksa, a “Scarface” i “Harolds” su funk bombe.

“Deeper” i “Thuggin” su, pak, najbolje stvari na ovome albumu. Prva je pjesma o propaloj ljubavi gdje ne ispuštajući imidž opasnog momka glavni lik biva ostavljen radi drugog muškarca, ljubavne rane su duboke poput one od metaka, no jednako osuđuje svoju bivšu djevojkui koliko i priznaje svoje greške (jedan od njih je da živi kao da mu je 16 godina). Ovakva introspekcija nadilazi žanr gangsta repa, te koliko je tragična , toliko i katarzična.”Thuggin” je izašao još 2011. godine, no u kontekstu ovog albuma zvuči još snažnije i opasnije. Zamislite scenu iz serije “True Detective” kada undercover detektiv Rust Cohle odlazi u geto i upada u kuću bande iz perspektive članova te kriminalne grupe, kao bi dobili približnu sliku o čemu se ovdje radi.

Na albumu kao i u onim najcrnijim sudbinama ima par sretnih, pozitivnih trenutaka. Tu su “High” s izvrsnim Dannyem Brownom, chill out posveta Kaliforniji “Lakers“, te za razliku od ljubavne tragedije u “Deeper”, malo drugačija priča u Madlibovom soul dragulju “Shame“.

Popularno nazvani Madgibbs, Madlib i Freddie Gibbs stvorili su malo remek-djelo. Ponekad su stare poslovice savršeno u pravu.