Ujedinjeno kraljevstvo industriala

Pet godina od posljednjeg albuma “The Last Sucker” i nešto manje od četiri nakon ‘umirovljenja’, Ministry se vraća sa svojim dvanaestim albumom u karijeri, nakon kojeg će “Psalm 69” i dalje ostati nešto najbolje što je napravio.

“Relapse” je izuzetno dinamičan, energičan, steroidan i razoran album
koji u svom eksperimentalnom opredjeljenju kombinira industrial, thrash,
crossover i groove metal, prog-psycho rock, no usprkos tome ostavlja
dojam nedorečenosti, neizrađenosti, ponekad čak i izlizanosti i
jednostavnosti.

Album je to s urnebesnim pjesmama koje imaju i konstantno održavaju visoke tenzije, nabrijane, uglavnom ubrzane ritmove, industrijalizirano-kaotično-predapokaliptičnu atmosferu s izrazito glasnim, malo ‘zamućenim’ riffovima, snažnim, razbješnjenim pjevanjima sa značajnom back potporom i brojnim naracijama, sampleovima i razbijajućim, ali nekako presintetičnim bubnjevima, poglavito u ‘double-bass’ varijantama.Jedna od razornijih, najubojitijih pjesama je “Double Tap” koja govori o Osami Bin Ladenu, konstantno je brzog ritma, razbijajućeg sounda, ultra-razjarenih vokala sa ambijentalno-orijentalno umirujućim ‘umetkom’, obrada S.O.D.-a “United Forces” u svom je moderniziranom izdanju doživjela industrial-thrash redizajn s proklizavajućim soliranjima i jako glasnim ritam/riff gitarama, a “99 Percenters” u akustičnoj je ljušturi ponudila brz groove-thrash naslov.

Nešto više melodija čuje se u refrenskim dijelovima “Kleptocracy“, no njih konstantno razbijaju preljuti vokali, a iz reda zanimljivijih pjesama izdvajamo i srednjeritmičnu “Relapse“, u prvom dijelu mirniju i staloženiju, a u drugom razulareniju i gitarski snažnu, te uvodnu, najmračniju “Ghouldiggers“, s uvodnim riffovima u kojima će mnogi prepoznati AC/DC, svađalačke kombinacije glavnih i back vokala, mnogo brzih i glasnih ritmova, te umontiranih asocijacija na muško-ženske telefonske razgovore, dok “Bloodlost” ima najviše melodija u svom srednjem ritmu, najviše atmosfere i djeluje najodmjerenije i najumjerenije.

Vrijednost ostalih pjesama kontinuirana je snaga, glasnoća, održavanje razine brzih ritmova, no sve su tek – tu negdje. Ništa posebno. No Ministry, točnije Al Jourgensen, ima ‘zaštićeni’ status ‘kuma industriala’, kredit kakav ima rijeko koji glazbenik i teško da će ga ovim albumom izgubiti. I da je lošiji, a nije, jer radi se o sasvim solidnom djelu.