Ugodni ‘threesome’ s metalom i hardcoreom

Danas je puno lakše žaliti se, cviliti, biti jalan na uspješnije i tražiti svakojake zavjere zbog životnih situacija u kojima se nalazimo nego stisnuti šake, okružiti se kvalitetnim ljudima i podržati jedni druge u svemu što radimo ili pokušavamo raditi.

Nekako mi se čini da je hardcore pokret uvijek svojim temama išao upravo
u tom smjeru. Posebno Hatebreed i njihov Jamey Jasta koji već 15-ak
godina piše riječi koje bi mogle završiti na internetskim stranicama
punim motivirajućih poruka. Bend iza njega i metalizirani hardcore
groove nikada nisu zakazali…

Zadnjih nekoliko godina izbacili su albume i kolekciju obrada koji su fanovima djelovali kao odlazak benda u metal vode, pa je Jasta riječima “all pit, no shit” najavio da se s ovim albumom vraćaju korijenima. Ne znam što mu je to značilo ni što je točno htio time postići, jer se “The Divinity of Purpose” vodi principom ‘ako nije pokvareno, ne popravljaj’ i u svojih kratkih 35 minuta definitivno predstavlja još jedan soundtrack za vojsku njihovih fanova i onih koji ih samo smatraju simpatičnim bendom. Bendom koji je uvijek radio jako agresivne, jako jednostavne i jako pamtljive metalcore himne.

“Sometimes standing for what you believe, means standing alone“, urla na “Honor Never Dies” i mislim da je tim stihovima i naslovom pjesme već dovoljno utažio žeđ klasičnih fanova. Slayera su se prisjetili na “The Language” i “Dead Man Breathing“, pa ih nije teško zamisliti kao vokala i bubnjara koji vole hardcore, i dva gitarista koji obožavaju metal. Za spojiti to dvoje i zamisliti kako zvuči ne treba biti pretjerano maštovit, posebno nakon zadnja dva albuma.

Kažu da se Jamey ovdje malo više poigrao s metaforama u riječima. I u naslovu albuma, ali i u naslovnoj pjesmi – tipičnom mid-tempu gdje stihovima “When the odds were stacked against me, I needed someone by my side / and when the world left no place for me, I needed someone by my side / and when the skies crashed down upon me, I looked for someony by my side / you were there when no one else was…” nekome odaje počast i podsjeća da ovakvim gnjevnim vokalom ipak češće slušamo poruke u stilu “Razjebat ću te, šupčino jedna!“

“Own Your World” mi je najbolje sjela, a hardcore svijetu to će vjerojatno biti “Indivisible” sa svim potrebnim elementima – atmosfera, brzina, bas, pjevanje, ritmovi, sve! Pored njih – filleri “Before The Fight Ends You” i isforsirani dio za participaciju publike na “Nothing Scars Me” kompletiraju uobičajeni Hatebreed paket.

I s ovim albumom potvrđuju ono poznato – uvijek su bili hardcore bend s jako velikim udjelom metala – gitare Slayera i Sepulture i agresija Pantere. Za jednog metalca dovoljno, za jednog coreaša još više dovoljno. Samo mi i dalje kao trn u oku strši budalasta najava albuma i povratka na ‘poznato’. Što bi moglo biti poznatije od još jednog Hatebreed albuma?! I ništa loše u tome, dapače!