Ugodna vožnja pop-rock putevima

Od malih nogu bilo predodređeno da Anneke van Giersbergen postane uspješna i poznata glazbenica.

Sa sedam je godina sudjelovala na pjevačkim natjecanjima, koju godinu kasnije uključila se u školski zbor, pa kao teenagerica imala svoj bend, a kao 21 godišnja djevojka, 1994. se pridružuje sastavu The Gathering. Nakon trinaest godina i nekoliko epohalnih albuma, u prvom redu “Mandylion” (1995.), odlučuje se na samostalnu karijeru i posvetiti više vremena obitelji, sinu Finnu i suprugu Rob Snijdersu, inače bubnjaru njezinog benda.

No takva situacija nije iz nje isisala inspiraciju, pa je, bilo solo, bilo pod imenom Agua de Anique stigla do petog post-The Gathering studijskog albuma. Izlaziti iz sjene velikog benda iz prethodnog dijela karijere zna biti jako teško i ako se glazbenik s time previše opterećuje, jako trudi da bude drukčiji, obično se zna dogoditi potpuno suprotno. Anneke od početaka solo karijere nije nečim takvim bila opterećena, radila je spontano i ono što ju raduje, kretala se bitno drukčijim (glazbenim) stazama nego je to bio slučaj sa bivšim joj bendom i samo je pitanje koliko je publika takvu želi prihvatiti. U solo karijeri od samih se početaka udaljava od metala, a albumom “Drive” to je napravljeno gotovo u potpunosti. Ovo je miks zdravog poperskog sjaja i senzibiliteta, lepršavijih, poletnih ritmova sa rock čvrstinom, odnosno zreli pop/rock album s intravenoznim injekcijama gitare i prekrasnog pjevanja. Cijeli je prepun himničnih pjesama s hipnotičko rasplesanim ritmovima, a unatoč tome što je opasno blizu da bude doživljavan pop albumom, ipak dovoljno atakira, grize, grebe, ima puno ozbiljnosti i energičnosti i možemo ga bez dvojbe staviti u kategoriju rocka.

Epicentar cijele priče su božanstveni Annekini vokali, koji u jednakom omjeru prenose snagu i emotivnost. Energični, strasni, probojni, a opet topli, mekani, prijatni, katkad sanjivi, sjetni, zaštitni su znak svake pjesme. Mesnati gitarski riffovi, konkretne solaže, tvrdi, snažni, metodički bubnjevi i duboki, srčani basevi, značajne su karakteristike koje materijal ipak više guraju u smjeru rocka, plus suptilni elektronski dijelovi, te akustike i piano, koje mu udahnjuju veći obujam melankolične atmosferičnosti. Prvi dio bio bi više pop rockerski, a u drugom su gitare i bubnjevi snažniji, glasniji i kombinatorniji, atmosferičniji je, vokali su još jači i ima daleko više dodira s rockom.

A ta dva dijela prelama pomalo tugaljiva, nježna, emotivna, pianom, akustikama i potištenim vokalom ispunjena balada “My Mather Said“. “We Live On” i “Drive” rasplesavajuće su pop rock pjesme, “Mental Jungle” je iz reda kompleksnijih naslova, sa orijentalnim aditivima, kombinacijom ženskog i muškog pjevanja, metaliziranim gitarama i izmjenama ritma, što dijelom karakterizira i “Shooting For The Stars“, a finalna stvar “The Best Is Yet To Come” još je jedna s power-poperskom orijentacijom i popriličnim utjecajem elektronike.

Možda i najveća vrijednost albuma “Drive” leži u činjenici da se može koristiti u različitim prigodama. Ako ste veseli, može to održati i zadržati, ako ste depresivni može vas oraspoložiti, ali isto tako, ako osjećate da vam se raspoloženje počinje kvariti, uz njega se može suspregnuti, jer, uz ostalo, potiče da razmislite kako niste sami na svijetu i da nemate baš i samo vi probleme. Uglavnom, ovo nije album kojeg bi se moglo slušati stalno i vrtjeti do besvijesti, ali je jedno sasvim fino izdanje koje nudi vjeru u budućnost modernog pop rocka.