Uf, kakav dobar album!

Bubanj, bas, gitara, glas – obično tako glasi slogan za muzičare koji baštine sirovi, garažni zvuk. Dušanu Kojiću Koji iz Discipline kičme (odnosno Disciplin A Kitschme) je i to previše, pa je njegova jednadžba bubanj, bas, glas.

Povremeno se može čuti malo klavira ili kakvih egzotičnih instrumenata poput didgeridooa, a u cijeloj masi zvuka dominira izvikivanje parola koje bi svaka neurotična gradska bitanga htjela samo poželjeti čuti. Da je Amerikanac, Koja (s engleskim nadimkom Who-I) bi vjerojatno bio član grupe Beastie Boys i toj bi trojici disciplinirao kičme tako da im se povijaju kako Kojin koktel ritmova i riffova kaže.

Ovako, nakon 30 godina hendrixovskog, funkadeličnog i zeppelinskog zvuka kombiniranog s punkom, psihodelijom i minimalizmom, samo možemo reći da je “Uf!” album koji nije teško napraviti ako si na početku karijere ili u naponu snage, ali je teško napraviti ako si već 30 godina na sceni, i zadržavaš direktnost i žestinu s početka karijere.Ovo je ljeto Koja navršio 50 godina, i povijest je pokazala da su to opasne godine za bavljenje rock’n’rollom: muzičari su u pedesetima znali prošvikati (konzumiranje alkohola i opijata dođe na naplatu), postati vlastiti klonovi ili tribute-bend (Stonesi mi padaju na pamet), početi pjevati i snimati loše albume ili jednostavno, prestane im biti stalo.

Srećom, Koji se (za sada) ništa od toga nije dogodilo. Jest da su albumi grupe Disciplin A Kitschme dobili očajne recenzije u britanskom tisku tijekom devedesetih, no to ćemo više svrstati u onu kategoriju kritičarskih promašaja. “Uf!” je dokaz da je moguće zvučati mladoliko i zadržati zrelost koju godine nose.

Potpomognut pjevačicom Manjom Đorđević i udaraljkašem Milošem Velimirom Bucom, Koja je načinio ploču koja trese, lupa i udara kao Disciplinina najpoznatija ostvarenja, i koja je u ovom momentu po svim kriterijima više nego relevantna na regionalnoj sceni, dakle nema govora o pozivanju na bolju prošlost, nostalgiju i ostale stvarčice kojima se odaju glazbenici u klimakteriju.

“Ako ti je glasno, da pojačam još malo?” provocira Koja već na početku ovog albuma iznimne snage, testosteronske zasićenosti i robusnosti. Tekstovi su minimalističke parole, pjesme odlaze u inspirirane, dinamične i dugačke instrumentalne pasaže. Osim distorziranih baseva, propulzivnih bubnjeva i reskih vokala, zanimljiv kontrapunkt cijeloj ploči daju psihodelične klavijature zagrebačkog kolege i starog suborca Juraja Kuzme Novoselića.

Zagrebačka (odnosno hrvatska) veza nije tu gotova: ovaj album izdala je Croatia Records (uz PGP RTS). Parafraziramo li samog Kojića, ovo je sjajan način da kuća koja je godinama štancala i izdavala ‘cvijeće zla’ hrvatske estrade neukusu kaže ne.