Udari prvu loptu

Ponekad se čini da je Adastra još uvijek tek pred nekim vratima hrvatske rock scene.

Puna prisutnost benda nestalna je da bi se moglo govoriti o sasvim etabliranoj priči hrvatskog rocka. Čak je osam godina proteklo od “Nabujale rijeke”, a ritmom od albuma svake četiri godine, Jerko Marić kao da se još dvoumi sasvim se upucati u scenu kao profiliran glazbenik izgrađenog benda.Adastrine pjesme s ranijih albuma gotovo postaju snažnije od imena koje piše pod stavkom ‘izvođač’, a ovaj treći album dolazi prekasno za potencijal benda koji je, iako neiskorišten, prilično jasan. Prva stvar koja upada u oči kad se u ruke uzme fizičko izdanje albuma “Katarza” jest izostanak fotografije benda bilo sa samog vanjskog omota, bilo s unutarnje knjižice. Prva asocijacija, promjena postave, potvrđuje se kad se pogledaju glazbenici na albumu. Uz Marića, autora svih pjesama, točno ih je deset. Uz Marića nitko više od šest pjesama. Jasno je da se ovdje radi samo nominalno o bendovskom izdanju.

Adastra na ovom albumu funkcionira relativno slično kao i na prošlim izdanjima. Melodičan alternativan rock koji se na trenutak prebacuje u pop-rock, a onda opet u suvremen hard rock zvuk.

Najveći je problem albuma njegova prvoloptaška priroda, a to se posebno ističe u riječima i rimama u pjesmama, jer postoje trenutci kada Marić zvuči kao da pjeva pop pjesme hrvatske estrade u kojima je tako savršeno lako predvidjeti drugi dio rime nakon što se prvi dio čuje prvi puta u životu.

Situacija nije drukčija ni s melodijama, ni s tempom pa tako treba čekati polovicu albuma da se čuje pjesma koju bi čovjek želio čuti barem još nekoliko puta. Radi se o petoj “Pepeo” koja ima manje teksta, ali zato više emocija od ostalih. Nakon podnošljive uvodne “Samo s tobom” čiji će refren dobro funkcionirati na koncertima do konca postojanja Marićevog projekta, sljedećih nekoliko pjesama ničime ne odudaraju od prosjeka bilo benda, bilo tuđih mainstream projekata. Tako je “Ako vidiš Anu” zaista na trenutke neslušljiva, a “Samo igra” sasvim obična, kao da je ispala iz tvornice, s radničke trake.

“Nepozvani gost” glazbeno je nešto drukčiji, mračnijeg teksta, napetije atmosfere, dok je “Ja ne postojim” daleko najsnažnija pjesma na albumu i odličan primjer suvremenog alternativnog hard rocka koji funkcionira i na koncertu i na albumu. Ostatak albuma ne odskače nimalo od sivog prosjeka ovog izdanja.

Iako “Katarza” na trenutak ili dva podsjeća na album koji bi mogao biti dobar za trenutak kad Marić objesi gitaru oko vrata, nekoliko puta pljesne rukama kao poziv publici, uhvati mikrofon s obje ruke i pozove sve da s njim otpjevaju sljedeći refren, ipak se mora govoriti o uvjerljivo najslabijem izdanju Adastre. Albumu će kronično faliti onoga što je Marić vrlo marljivo skupio na prošla dva albuma – hitova.

A četiri godine do novog hita predug je period. U recenziji prošlog albuma kolega Miklaužić napisao je da je red na Adastri. Prošlo je četiri godine. Reda je sve manje. U svakom smislu.