Učvršćivanje kamena temeljca 20 godina nakon “Davidiana”

Preko dva desetljeća traje ludnica oko Robba Flynna i njegovog Machine Heada. A ‘njegovog’ nije samo površni opis, već njegovo nedavno objašnjenje koje najbolje opisuje kaos kroz koji je bend prolazio gotovo cijelu karijeru, a nastavno na to i od “Unto The Locust” koji je izašao prije tri godine.

“13. prosinca 2012. svirali smo zadnji koncert Dethklok turneje u New Yorku i nakon koncerta Dave mi je rekao ‘Ovo je bio zadnji koncert koji sam svirao s Adamom Duceom!’ Otišli smo kući, nismo razgovarali a ja sam se družio samo s bocom. Što se mene tiče – Machine Head više nije postojao! Slično je bilo i 2008. na turneji u Europi sa Slipknotom. I eto mene opet – razmišljam o napuštanju benda. Benda kojeg sam pokrenuo, bend za koji sam nacrtao logo, napisao pjesme i radio sve u samim počecima!

Svelo se na tri opcije – da jednostavno sve napustim, da nastavim biti u bendu čija četvrtina jednostavno širi negativu ili da se raziđemo s osobom koja mi je nekad davno bila kao rođeni brat? I onda sam napustio Machine Head! Našao sam se s menadžerom i Daveom i nekako simultano smo sva trojica rekli da odlazimo iz benda! Trojica odlazimo iz benda radi jedne osobe koja u njemu ni ne želi biti?! Ostatak ipak znate…“Nakon povratka albumom “Through The Ashes of Empires“, zadovoljavanja kritike albumom “Blackening” i održavanja forme s predzadnjim, “Bloodstone & Diamonds” je osmi album Machine Heada koji gotovo da se nije ni dogodio. Od originalne postave tu je samo Robb, Dave je stigao odmah nakon prvog albuma (i postao bitan kreator), Phil je uskočio kad je bilo najteže (nakon “Superchargera”), a sada je tu i Jared – ‘new kid on the block’ koji će, budimo realni i iskreni, doslovno i dostojno upotpuniti basističko mjesto.

Ima i pjesama koje će samo upotpuniti mjesto i učvrstiti onu ‘kad je čuješ odmah točno znaš da je Machine Head’ iako ne mora biti neki spektakl – “Killers & Kings“, “Eyes of the Dead” ili završna “Take Me Through the Fire“, pa čak i solidna “In Comes The Flood” (povratak u temu Amerike, kapitalizma i pohlepe). No, kako to i obično biva – u svakoj se obavezno nađe i dobar dio i odličan riff. No, ipak su neke druge pobrale svu pažnju.

“Now We Die” je nekakav očekivani epski početak (i vjerojatan uvod na koncertima) u kojem su se poigrali i klasičnim metalom, posebno orkestralnim uvodom kojeg su iz malo nasilno ubacili i preko refrena, pa se čini da se Flynn nekad zaigra pre-isproduciravanjem. Slično plovi i gitaristički nastrojena (solo tu, solo tamo, pa malo dvostrukih igranja kao na “Halo”) “Night of Long Knives” o Charles Mansonu i “Beneath the Silt” koja je i djelomični razlog zašto Flynn tvrdi da album izaziva oprečne dojmove kao i famozni “The Burning Red”.

Osim što se čini da tu i tamo lupe po 8-žičanim gitarama (dobar dan, gospon’ djent!), na kiticama se znaju zaigrati sa šaptačkim vokalom i prebiranjem po gitarama kao da se vratio Ahrue Luster. Lagana depresivka “Damage Inside” će vjerojatno zauzeti ono naporno mjesto u setlisti koje je do sada imala “Darkness Within” (čak je i naziv skoro pa doslovno identičnog značenja), a nekoć davno “The Burning Red” ili “Descend the Shades of Night”.

No, ako već spominjemo kontroverzni “The Burning Red” (o “Supercharger” da i ne govorimo), treba se sjetiti i “Burn My Eyes”, jer je “Imaginal Cells” podsjetnik na kvazi-instrumental “Real Eyes, Realize, Real Lies”. Ovaj put njihovo prebiranje su prekrile teme iz “Spontaneous Evolution” – problemi ljudske vrste, klima, religija, sociološki fenomeni, bolesti…

I onda za kraj ostaju dvije sjajne zvijezde na tom dijamantnom nebu. 8 i pol minutna “Sail Into The Black” s nekakvim tibetanskim dugim uvodom da bi tek točno na polovici čuli prvu distroziju, spor ali brutalan riff i sveukupno najprogresivniju stvar albuma. I poruku Adamu Duceu (nije potvrđeno, ali zbilja nema kome drugome biti) na “Game Over“. Nabrijana peglaona, najbrža stvar albuma (i ne samo ovog, ali samo zlobnike bi mogla podsjetiti na “American High”).

“Dreaming of choking someone I used to know / Strangling the negativity that they sow / Resent has now become the face in the mask / That plays upon a bitter two-man cast / Go find somebody else to blame your problems / Trying to fuck me, because you can’t solve them / Stop! You never gave a shit / We almost fucking quit, because how much you hated it“.

Robb Flynn tvrdi da ga ne pogađaju kritike, ali konstantno uspoređivanje dojmova u njegovim poznatim dnevnicima zadnjih tjedana kažu suprotno. Nije mu jasno kada se ljudi pitaju zašto je taj Machine Head uopće tako popularan, ali čini se da mu zbilja ni ne treba biti jasno. A bome niti važno. Ovaj album i Machine Head, i fanovi, a bome i cijela metal zajednica čekali su kao nešto veliko. Svi portali vrištali su od najava, objavljivanja singlova i bannera s reklamama gdje ga kupiti (pardon – skinuti!).

Ovo je Machine Head u 2014. godini. Godini u kojoj predstavljaju jedan od najvećih bendova (novije generacije). “Davidian” je prošlost i samo rijetki će im priznati da su joj se ikada uspjeli približiti, pa je možda vrijeme da se iz 1994. prebacimo u sadašnjost i smjestimo neku od gore spomenutih u čvrstu kutiju zvanu ‘pravi i moćni Machine Head’.