Ubojstvo kao tužna ljudska sudbina

Rage uredno ‘štanca’ albume i u skoro dvadeset i sedam diskografskih godina, nakon jednog pod imenom Avenger (“Prayers of Steel” iz 1985.) i dvadeset kao Rage, u ukupnom se omjeru došlo do broja 21, baš kako se zove i ovaj zadnji.

Treći je to album u postavi Peavy Wagner (bas, vokal), Viktor Smolski
(gitare) i André Hilgers (bubnjevi) i mogli bismo već sada polako
pričati o kontinuitetu rada i poboljšanju, odnosno barem o formiranju
zvuka.

“Carved in Stone” (2008.) i “Strings to A Web” (2010.) nekako su ušli u heavy-power-speed monotoniju, a jedino što ih je ozbiljnije izvlačilo bile su sjajne Victorove gitare, koje su i ovdje najznačajniji segment, s dosta grubim soundom koji često prelazi u granice groovea. Napravljena je odlična platforma za gitarski rad u ritam i solo sekcijama i one u svim pjesmama pokazuju superiornost, u prvom redu visoku razinu tehničke izvedbe. Ali očito je da imaju i prostor za manevriranja i improviziranja sa sočnim, ispunjenim soundom koji će, doduše, biti teže prezentirati uživo s jednom gitarom, no o tom potom.

“21” je spoj progresivnih konstrukcija s heavy, speed i power metalom, elementima klasike i thrash metal pasažama, uz kontriranje melodičnih refrena sveopćoj agresiji. Gitare su sa sobom ponijele i donijele žestinu, snagu, glasnoću i energiju, pa se može pričati kako je ovo jedan od najagresivnijih albuma u cjelokupnoj Rageovoj karijeri. Dodatni bijes u glazbu unose tekstovi, koji govore o samoubojstvima, masovnim i serijskim ubojicama i ubojstvima općenito, odnosno zgražanju prema tim činovima nasilja nad ljudima.

Tu su, očekivano, značajnu ulogu odigrali Peavyevi vokali koji jako dobro zvuče u grubljim, ekstremnijim izvedbama, a kao i obično ostavljaju vrlo snažan dojam, čak i tamo gdje se osjeća smanjenje tenzija i povišena doza emocija. U glazbi se čuju old-school i moderniji elementi, puno je jači utjecaj metala, manje ima simfonijskih aranžmana nego na nekim prijašnjim albumima, no zadržana je, čak i (očekivano) povećana razina mračnije atmosfere.

Ambijentala je jako uočljiva u intru “House Wins“, u kojem nazočimo žensko/muškom razgovoru u kockarnici, a na koji se nadovezuje naslovna pjesma laganim početkom, razornim bubnjanjem, jakim riffičnim dijelom i odličnim ‘klizajućim’ solom. Jak početni bubanj i riffična agresija, gotovo growling pjevanje, slojeviti riffovi i solaže neki su dijelovi izrazito agresivne pjesme “Forever Dead“, dok “Feel My Pain” ima orkestralija na početku, glasne početne činele, jaku atmosferu u basu, puno srednjeg ritma, a više melodija i prozračnijih refrena.

Pripadajući vrisak na početku, oštri riffovi i bijesno-ekstremni vokali s dugim, ‘hevijaneriziranim’ solom karakteriziraju pjesmu “Serial Killer“, a brži riffični thrash početak donosi još jedna ‘žestica’, “Destiny“. Relativno, tek ritmičko smirivanje dolazi uz atmosferičnu, oštru i glasnu heavy baladu “Eternally” s mirnim solom, akustikama, naglašeno darkerskim basom, privlačnim riffom, emocijama u grubom vokalnom izražaju, epskim zborom, te nešto utjecaja elektronike.

Upravo je ona dovršila još jedno poglavlje knjige zvane “Rage”, knjige kojoj ovo sigurno nije zadnja stranica. Jer bez obzira na dug period postojanja, bez obzira na čak 21 album, bez obzira što se oni snimaju u gotovo pravilnim periodima od po dvije godine, osjećaj da Rage još ima što za pokazati dosta je jak.