“Ubojica” ćud ne mijenja

Kad bi kojim slučajem redatelj Stanley Kubrick dobio zadatak napisati recenziju ovog albuma, naslov bi glasio “Last Man Standing (ili kako je Jerry Lee Lewis maestralno isprdao dvadeset i dvije zvijezde rocka, countryja i bluesa)”. Upravo je tekst u zagradi najkraći mogući sažetak fenomenalnog povratničkog albuma najubojitijeg klavijaturiste svih vremena.

Jerry Lee Lewis posljednji je preživjeli (stoga i naslov “Last Man Standing“) član onog čuvenog kvarteta od milijun dolara iz Sun studija Sama Phillipsa gdje je, eto, igrom slučaja rođen rock ‘n’ roll.

Johnny Cash, Roy Orbison, Carl Perkins i Elvis Presley već odavno odrađuju svoje gaže po vječnim lovištima, dok će iduće godine Lewisovi hitovi koji su ga etiketirali kao prvog izvođača piano rocka – “Whole Lotta Shakin’ Goin’ On” i “Great Balls Of Fire” – proslaviti pedeset godina postojanja.

Teško da je u glazbenoj povijesti postojao izvođač koji je bio više talentiran i egoističan u isto vrijeme od Jerryja Lee Lewisa. Onog trenutka kad je Lewis počeo udarati po svih 88 tipaka klavira, noćna mora svih roditelja počela se ostvarivati, a Crkva ga je mogla bez ikakvog preuveličavanja nazvati Đavoljim poslanikom.

Životinjska energija, razuzdanost, raskalašenost, apsolutno zanemarivanje i ignoriranje tadašnjih moralnih i drugih načela, divljanje po pozornici, sviranje nogama, paljenje klavira (urbana legenda kaže kako ga je spalio za vrijeme izvedbe “Great Balls Of Fire” na zajedničkom koncertu s Chuckom Berryjem izrevoltiran njegovim solažama, uz nezaboravni punch-line: “Nadmaši ovo, crnčugo!“)…

Kratko i jasno, Jerry Lee Lewis bio je divljak na pozornici, radio je što god mu se prohtjelo, stoga je s pravom ponio nadimak “Killer“.

Ali, dok god su mu se ispadi na pozornici tolerirali, ispadi u privatnom životu nisu nailazili ni na trunku odobravanja: Pet brakova (od kojih jedan s 13-godišnjom nećakinjom zbog kojeg mu je karijera krenula silaznom putanjom), tri prijave zbog utaje poreza i razne gluposti koje nema smisla navoditi, priskrbili su mu naslov najluđeg od najluđih (čak ni Keith Moon iz The Who nije mu mogao biti ravan).

Međutim, Jerry Lee Lewis, prgav kakav jest, nikad se nije, niti neće ispričati za sva djela iz prošlosti, a teško da će i promijeniti svoj svjetonazor. Čak ni danas, kao 71-godišnjak, Jerry Lee nije djedica kojem biste ostavili unučad na čuvanje (osim ako ih zaista ne mrzite).

Posljednji album objavio je 1996., a odluka o izdavanju albuma s duetima na prvi pogled je jednostavno preočita. Jedini način da stara garda povrati svoj nekadašnji ugled jest da snimi obrade popularnih, bilo svojih, bilo tuđih pjesama uz gostovanje respektabilnih glazbenika. Sve je upućivalo da će i “Last Man Standing” biti tek jedan u nizu takvih albuma s kojima su neki profitirali (Santana npr.) ili se blamirali (opet Santana i nedavno Sam Moore).

Ali samo na prvi pogled… “Last Man Standing” daleko je od bilo kakvog albuma s duetima, velike zvijezde glazbene scene – Jimmy Page, B.B. King, Bruce Springsteen, ekipa iz The Rolling Stonesa, Neil Young, Eric Clapton, Willie Nelson, John Fogerty, Ringo Starr i ostali – ispali su manji od makovog zrna, a njihova uloga u duetima tako je benigna i neprimjetna poput zvuka triangla u zahuktalom simfonijskom orkestru. Pravilnije bi bilo reći kako su sve te zvijezde samo ispomoć na Lewisovom albumu, a ne ravnopravni sudionici u duetu.

Zašto je tako? Svi oni svakako su najveća imena svojih žanrova i glazbenog svijeta uopće, mogli bi ih slobodno nazvati legendama, no za Lewisa oni su hrpa amatera koji su tek učili svirati ili još uvijek nosili pelene kad je on stvarao povijest za klavirom. Jer on je posve svjestan svog statusa – on je legenda legendama.

A najljepše od svega, Jerry Lee – nadobudan, bahat, arogantan i ohol – prizemljio je sve gostujuće taštine jasno dajući im do znanja dvije stvari: “You’re playing with the big boys now” i “My way – or highway!“.

I začudo, svi su prihvatili pravila igre: “Rock And Roll” Led Zeppelina s gostovanjem Jimmyja Pagea pretvorena je u pjesmu gdje je dominantan instrument klavir, a Page samo odsvira uvodni solo i pratnju. Da nije navedeno kako je to Page, teško da biste prepoznali tko je gitarist; Bruce Springsteen pjeva samo back-vokale na svojoj “Pink Cadillac“; opet, da nije navedeno teško biste ga prepoznali.Ista stvar je i s gostovanjem Neila Younga u “You Don’t Have To Go“…

Što želim reći? Nitko od svih tih famoznih gostiju ne radi ništa spektakularno na bilo kojoj pjesmi albuma, sve radi Jerry Lee Lewis, a gosti samo slijede njegov način razmišljanja potajno se nadajući kako će uspjeti (barem malo) iskočiti u prvi plan. No, ništa od toga.

Istina, starije glazbenike (Willieja Nelsona, Merlea Haggarda, Georgea Jonesa, Krisa Kristoffersona) Lewis tretira donekle kao sebi ravne što je razumljivo, jer s obzirom na svoje godine, važno da su svi živi i zdravi, te da još uvijek rade ono što vole.

Čitav album presjek je Lewisove glazbene karijere, bez obzira što nisu zastupljene njegove pjesme, premda se dobije dojam kako su pisane isključivo za njega – od žestokog rocka, tradicionalnog countryja, folka – uz nezaobilazno ‘štucopjevanje’ s nikad predvidljivim uletima u stihove, simpatično veličanje samog sebe u trećem licu i prepoznatljivo bjesomučno udaranje po jednoj (sirotoj) tipki i klizanje s lijeve na desnu stranu klavira.

“Last Man Standing” jedan je od rijetkih albuma s duetima koji u potpunosti drži vodu od početka do kraja, a Jerry Lee Lewis jasno je dao svima do znanja, točnije – nabio na nos, zašto je nezamjenjiva i jedna od najvećih veličina svjetske glazbe. I za kraj, pokušao sam se sjetiti postoji li itko tko danas svira piano rock na način sličan Lewisovom.

Istina je da američka, a i svjetska glazba, nikad više neće svjedočiti nekom poput njega.