U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu…

‘Velikoglavi’ Edo je polako odrastao i davno izrastao u najuspješnijeg rappera na ovim prostorima. Dok su “Prikaze” i “Pržiiii” još uvijek veliki hitovi i naizgled svježe stvari, jasno je da Edo nije dozvolio da mu rime jednostavno nestanu iz glave u nekom od zagrebačkih klubova. Zato je svake dvije godine izbacio album, koji svojim hitovima zaokupi pažnju dovoljno dugo da mu se cijelo stvaralaštvo jednostavno spoji u jednu dugotrajniju cjelinu.

Još se sjećam da mi je pretprošlog ljeta “Stig’o ćumur” bio neprestani soundtrack za put prema moru (i natrag), i dok su mi te polu-živčane pjesme ulazile pod kožu, “Balkansko a naše” čini se kao logičan nastavak.

To je očekivani Edin album koji je opjevao (odrepao) jedno turbulentno vrijeme i povukao paralelu s današnjim kontradiktornim danima. Prvi puta je sve odradio s jednim producentom pa su Edo i Koolade složili sat vremena ponajboljeg domaćeg hip-hopa.

Već cover albuma (isto kao i većina njegovih rima) prikazuje koliko je malo potrebno da jedan narod mutira. Iz malih pionira koji su klicali Titu pa preko rata i hvaljenja tko više mrzi sve što je vezano za lijeve ili desne, istočne ili zapadne, pretvorili smo se u narod koji svake minute skače između tradicije i domoljublja do kapitalizma i furanja na Ameriku. Zato se Edo neće naljutiti što njegova recenzija ima naslov iz pjesme njegovih prijatelja, ali možda najbolje u jednom stihu opisuje njegov četvrti album.

Edo i danas plovi svojom Savom, gleda ljude oko sebe, prijatelje i mrzitelje i otvara dušu. Posebno na socijalnoj “Klimaj glavom” i “Sve prolazi” (sa Sašom Antićem iz TBF). Onda se dotaknuo trenutne scene i povodio se za uobičajenim stilom svjetskih rappera da pronalaze unutarnje neprijatelje i svađaju se s vjetrenjačama.

Takve su “Daj mi ljubav” (“i lažu kako pičkice okolo karaju/u klubu uvijek solo mene pričom zamaraju“), ili na nostalgičnoj “I dalje slušam” (“prošle su tri godine otkad nas napusti Kolarek/dobre rappere viđam sve manje i manje/nestaju kao u Kupska, neki čak i dobro rade/imaju semplove i soundove, ali nije to Koolade“).

Pozitivniji i vedriji dio albuma svakako je anti-kukanje “Ove godine slavim” sa sampleom “Ležaj od suza” Josipe Lisac, i stvar nekako predstavlja nastavak na “No Sikiriki”. Trenutni singl “Gansi” iskoristio je simpatičan sample od “Sweet Child o’ Mine” ‘Gansa’, opisao Zagreb i Jabuku s kraja ’90-ih, a onda i zaratio s ‘trebama’ koje su ga pljuvale kada je bio nitko i ništa, a sada ga odjednom pohotno gledaju.

Gosti, uobičajeni dio ovakvog albuma, su još General Woo i Burky (nadolazeća snaga hip-hopa) na ljetnom hitu i priči o sponzorušama “Volim te” i Ivana Starčević na jazzy snenoj “Veliki medo“.

Iako nije gost, Kooladea treba spomenuti u velikom omjeru jer je složio hrpu super beatova (posebno na uvodnoj “Intro” i “Ovaj ritam volim” u stilu Jamiroquaia) i pokazao da su on i Edo odličan par.

A Edo k’o Edo… Nekima više nije baš onoliko simpatičan kao na svojim počecima (tuđom, ali i svojom krivicom), ali četvrti album pokazuje da ima neiscrpan repertoar ideja, a teme i dalje ostaju iste.

Bez ikakvog nepotrebnog medijskog ušminkavanja i ulickavanja, složili su album koji će potvrditi taj njegov status i natjerati hrpu ljudi da se pronađu (u pozitivnom ili negativnom smislu) u moru njegovih stihova.

Manekenke, foleri, rapperi, političari (singl “Pokradi lovu“), jet-seteri, Bosna, Hrvatska, Srbija, ‘trebice’, pljuge i cuge… Naizgled zvuči kao šablona za cijelu hip-hop scenu, ali Edo i dalje to radi s onim svojim pozitivnim šarmom. Samo što mi se čini da tog šarma svakim albumom ipak ima mrvicu manje. Možda si nas razmazio, Edo.