U svakom zlu nešto dobro

Preslušavajući njezin stari album iz 2006., Corinne Bailey Rae povezala sam s Amy Winehouse, no nasreću samo s onim pozitivnim stvarima vezanim uz nju. Snagom glasa ova pjevačica može konkurirati i Norah Jones.

Onog pravog retro štiha Corinne svakako ima, no opet se razlikuje od već navedenih vokala kao dan i noć. Kvalitetom je na razini, a dobrodošla je jer muzičkom svijetu nužno treba unikatnost koju ona ima za ponuditi.

Bilo je znakova na zadnjem albumu koji su upućivali da je Corinne podlegla soul-vodama, no nitko nije očekivao ovakav preokret. I životni i muzički.

Corinne je izgubila muža te je zasigurno i zbog te nimalo zavidne sudbine naučila ne umarati se sitnicama ili kako ono kažu ‘udisati život punim plućima’. Sada, za razliku od prije u njenim prepoznatljivim soul-dionicama možemo naići na psihodelične digresije u kojima kao da se želi odmaknuti od stvarnosti u neki sjetni san koji nije tako gorak kao što je bila njena sudbina. I sama je spomenula kako se nekoliko pjesama tiče njezinog muža direktno, iako to nikada ne bismo mogli reći za npr. naslovnu “Are You Here“.

“I’d Do It All Again” je na drugu ruku napisana 2 mjeseca prije nego što joj je muž umro, ali je napisana u duhu iskrenosti i ne prevelike sentimentalnosti koju Corinne zagovara te kao da nagovještava tragediju. Na “The Blackest Lily” osjeća se dezorijentirano (stihovi “I didn’t know what day it was“), dok na “Closer” priznaje kako joj je svega dosta. “Feels Like The First Time” je sjajan primjer kako su sedamdesete utjecale na nju, a s rockom je eksperimentirala u “Diving for Hearts“.

“The Sea” su producirali Steve Brown i Steve Chrisanthou i napravili su odličnu stvar jer su uspjeli iz jednog uglavnom mračnog albuma ‘točku na i’ staviti na taj način da se ne moramo osjećati depresivno da bismo slušali ovaj album, više sjetno ili kad poželimo da nam misli odlutaju i kada će nam do uha doprijeti melodija koja će nas, samo tako, pogoditi u bolnu točku.

Iako uradak nema neki svoj zaključak, on je zasigurno korak naprijed, ako ne i više njih. Na putu prema nekom unutarnjem, sigurnom mjestu gdje je sve moguće i gdje umjetnik kao Corinne može dobiti ono što većini muzičara nedostaje – inspiraciju.