U sjeni MGMT-a sada je mnogo zanimljiviji bend

Vjerujem da ime Hank Sullivant malo kome nešto znači. To je koncertni gitarist benda MGMT (vidjeli smo ga i u Zagrebu) i frontmen benda Kuroma, dok je ranije svirao još po nekim bendovima.

Kuroma postoji već neko vrijeme, ali nikad nije bila toliko u prvom planu što bi se moglo promijeniti albumom “Kuromarama“. Razlozi leže u jednostavnim i vrlo melodičnim psihodeličnim pop-rock pjesmama koje bi mnogi mogli vrlo rado čuti iz svojih stereo uređaja.Usporedba s MGMT se nameće sama po sebi jer je tu previše paralela, osim u članstvu, tu je naravno i podosta srodan glazbeni izričaj, iako je MGMT otišao skroz u krivom smjeru na svojem posljednjem albumu koji je teško sljušljiv. Bilo kako bilo, Kuroma isto gaji tu melodičnu stranu psihodelične glazbe uronjenje u teksture od prije par desetljeća, ponajprije neizbježnih ’80-ih.Pjesme su većinom srednjeg tempa, ali i u tome se Hankova ekipa zna snaći, pa pruža vrlo dobre momente tijekom cijelog albuma. Naravno, ponegdje malo uspješnije, a ponegdje nešto manje, ali sve u svemu “Kuromarama” je album kojeg se sluša vrlo lako.

Uvodna “20+Centuries” je radiofonična i najveći hit albuma, pa je logično da je postavljena na sam početak da privuče slušatelje. Do nje slijedi “Running People“, pjesma koja najviše diše synth-popom ’80-ih, a kako idemo dalje, tako se album razvije u još nekoliko smjerova, ponegdje više psihodeličnom, a ponegdje gotovo u disco tonovima.

“Kuromarama” nije album koji će vas ostaviti bez daha, ali je jedno sasvim solidno ostvarenje kojim je Sullivant pokazao da je trenutno u boljoj formi od MGMT-a koji dosta živi na staroj slavi i velikom uspjehu prvijenca. Kuroma djeluje življe i zabavnije od MGMT-a, pa se nadam da će krenuti uzlaznom putanjom.