U potrazi za vječnim utočištem

    1216

    Kamelot

    Haven

    Datum izdanja: 04.05.2015.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Power Metal, Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Fallen Star
    2. Insomnia
    3. Citizen Zero
    4. VeilOf Elysium
    5. UnderGreySkies
    6. MyTherapy
    7. Ecclesia
    8. BeautifulApocalypse
    9. LiarLiar (WastelandMonarchy)
    10. Here’s To TheFall
    11. Revolution
    12. Haven

    Od prethodnog albuma “Silverthorn” objavljenog 2012. godine nestrpljivo
    se čekalo na idući korak Kamelota, barem u progressive i power metal
    krugovima.

    Ono što se dogodilo s odlaskom Roya Khana razočaralo je mnoge fanove, no svi su se nekako složili da je sa “Silverthornom” i dolaskom novog frontmena Tommya Karevika, Khan dobio svoju ‘najbližu’ zamjenu.Silverthorn” je dogurao daleko na ljestvicama pokazujući da Kamelot nije posustao, a ni razočarao fanove, ali o tome se sada još i bolje može diskutirati nakon drugog albuma na kojem je prisutan Karevik. “Haven” je, dakle, jedanaesti studijski album ovih, sada već, veterana progressive i power metala. U svojoj karijeri ‘šetali’ su po različitim žanrovima glazbe, od ranog progressive metala, do kasnijeg power metala pa ponovno do nekog mračnijeg, atmosferičnog progressive metala, no njihov zvuk je uvijek bio kvalitetan, jedinstven, sa stilom i otmjen.“Haven” je album koji skreće u SF/triler vode, a glazbeno slijedi sada već tipični stil Kamelota koji neće razočarati svoje slušatelje i fanove, iako se detaljnim slušanjem mogu primijetiti pojedini nedostaci. Ono što je ostalo pozitivno su zasigurno tekstovi pjesama koji ni sada nisu razočarali, i koji još jednom potvrđuju da se u profinjenom pisanju Thomasa Youngblooda uvijek može uživati. Kamelot neće razočarati slušatelje ni na način da na novom albumu ima dovoljno orkestracija, ‘trademark’ riffova, te tečnih solaža i vokalnih verzatilnosti.

    No, s druge strane, “Havenu” definitnivno fali žestine i još više atmosferičnosti, te on, uspoređujući ga s prethodnim albumom, ima nešto lakši zvuk i dozu nedorečenosti. Ne može se lako prijeći ni preko činjenice da nema onoliko preludeova kao na prethodnim izdanjima, a ni epičnih, dugačkih pjesama kao što su bile “Prodigal Son” na “Silverthorn” albumu, “Elizabeth” na “Karma” albumu ili pak “Poetry For The Poisoned” s istoimenog albuma. Sve su to bili doista epični i vrhunski uradci i šteta je ne čuti jedan i ovog puta kad se već vidi da inspiracija za album doista postoji.

    Muziku podržava

    Najveća boljka, ponovno najveća za ljubitelje Khana, krije se od početka, pa se sada i nastavlja, u vokalu Tommyu. Za fanove on može biti dvosjekli mač, jer nije da ne odrađuje svoj posao dobro, nego ga odrađuje skoro i predobro, ‘prisvajajući’ Khanove vokalne ekspresije, pa i kompletnu mimiku tijela. Koliko god zaboravili ili ne zaboravili na Khana, nekim fanovima će biti lako prijeći preko toga što su dobili njegovu vokalnu i emocionalnu, ipak slabiju kopiju, a neki nikako neće prijeći preko toga. Tommy je uskočio u Khanove cipele i to je bio jako zahtjevan zadatak, no još malo vokalne zrelosti i barem djelić njegove vlastite osobnosti, koju još uglavnom nismo vidjeli u punom sjaju, a prošlo je dovoljno vremena za to, unešen u pjesme i mimiku tijela ne bi dovodilo do rizika da Tommy riskira konstantne usporedbe s Khanom.

    Najbolje pjesme na albumu su ujedno i najmračnije, kao primjerice “Citizen Zero” koja je upotpunjena odličnim zborskim napjevom i zanimljivim refrenom, te “Revolution” koja je pojačana growlovima Alisse White-Gluz (Arch Enemy), zanimljive konstrukcije i snažnog zvuka. Šteta što na albumu nema većeg broja takvih življih pjesama, a od ostalih pjesama blizu njima dolaze “Liar Liar (Wasteland Monarchy)” i “Beautiful Apocalypse“, na kojima objema gostuje Charlotte Wessels (Delain).

    Prve predstavljene, “Insomnia” i “Veil Of Elysium” su pomalo generičke pjesme Kamelota, ali ipak melodične i pamtljive, od kojih je potonja nešto kvalitetnija. Naravno, na albumu se nalaze dvije, sada već obavezne balade, “Under Grey Skies” i “Here’s To The Fall”. Charlotte Wessels svojim vokalom izvlači “Under Grey Skies”, no obje balade nisu uvjerljive onako kao one s prošlih albuma te kao da im nedostaje još više emocija i snage.

    Naposlijetku, Kamelot nastavlja dalje u svom stilu. “Silverthorn” je imao dobro isplaniranu, mističnu priču i mračniji zvuk, a “Haven” je stepenicu ispod njega. Unatoč tome, kao i na svakom uratku dosad, svatko će naći dio za sebe u kojem može uživati, ili će pak uživati u kompletnom izdanju.

    Muziku podržava