Kamelot
Haven
Datum izdanja: 04.05.2015.
Izdavač: Napalm Records
Žanr: Power Metal, Progressive Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Od prethodnog albuma “Silverthorn” objavljenog 2012. godine nestrpljivo
se čekalo na idući korak Kamelota, barem u progressive i power metal
krugovima.
Ono što se dogodilo s odlaskom Roya Khana razočaralo je mnoge fanove, no svi su se nekako složili da je sa “Silverthornom” i dolaskom novog frontmena Tommya Karevika, Khan dobio svoju ‘najbližu’ zamjenu.
No, s druge strane, “Havenu” definitnivno fali žestine i još više atmosferičnosti, te on, uspoređujući ga s prethodnim albumom, ima nešto lakši zvuk i dozu nedorečenosti. Ne može se lako prijeći ni preko činjenice da nema onoliko preludeova kao na prethodnim izdanjima, a ni epičnih, dugačkih pjesama kao što su bile “Prodigal Son” na “Silverthorn” albumu, “Elizabeth” na “Karma” albumu ili pak “Poetry For The Poisoned” s istoimenog albuma. Sve su to bili doista epični i vrhunski uradci i šteta je ne čuti jedan i ovog puta kad se već vidi da inspiracija za album doista postoji.
Najveća boljka, ponovno najveća za ljubitelje Khana, krije se od početka, pa se sada i nastavlja, u vokalu Tommyu. Za fanove on može biti dvosjekli mač, jer nije da ne odrađuje svoj posao dobro, nego ga odrađuje skoro i predobro, ‘prisvajajući’ Khanove vokalne ekspresije, pa i kompletnu mimiku tijela. Koliko god zaboravili ili ne zaboravili na Khana, nekim fanovima će biti lako prijeći preko toga što su dobili njegovu vokalnu i emocionalnu, ipak slabiju kopiju, a neki nikako neće prijeći preko toga. Tommy je uskočio u Khanove cipele i to je bio jako zahtjevan zadatak, no još malo vokalne zrelosti i barem djelić njegove vlastite osobnosti, koju još uglavnom nismo vidjeli u punom sjaju, a prošlo je dovoljno vremena za to, unešen u pjesme i mimiku tijela ne bi dovodilo do rizika da Tommy riskira konstantne usporedbe s Khanom.
Najbolje pjesme na albumu su ujedno i najmračnije, kao primjerice “Citizen Zero” koja je upotpunjena odličnim zborskim napjevom i zanimljivim refrenom, te “Revolution” koja je pojačana growlovima Alisse White-Gluz (Arch Enemy), zanimljive konstrukcije i snažnog zvuka. Šteta što na albumu nema većeg broja takvih življih pjesama, a od ostalih pjesama blizu njima dolaze “Liar Liar (Wasteland Monarchy)” i “Beautiful Apocalypse“, na kojima objema gostuje Charlotte Wessels (Delain).
Prve predstavljene, “Insomnia” i “Veil Of Elysium” su pomalo generičke pjesme Kamelota, ali ipak melodične i pamtljive, od kojih je potonja nešto kvalitetnija. Naravno, na albumu se nalaze dvije, sada već obavezne balade, “Under Grey Skies” i “Here’s To The Fall”. Charlotte Wessels svojim vokalom izvlači “Under Grey Skies”, no obje balade nisu uvjerljive onako kao one s prošlih albuma te kao da im nedostaje još više emocija i snage.
Naposlijetku, Kamelot nastavlja dalje u svom stilu. “Silverthorn” je imao dobro isplaniranu, mističnu priču i mračniji zvuk, a “Haven” je stepenicu ispod njega. Unatoč tome, kao i na svakom uratku dosad, svatko će naći dio za sebe u kojem može uživati, ili će pak uživati u kompletnom izdanju.