U mračnoj tvrđavi ponestaje kisika

Njemačka skupina Dark Fortress jedna je od sve rijeđih koja se trudi black metal održati na sceni. Također je jedna od rijetkih koja ne dolazi iz skandinavskih zemalja, prvenstveno Norveške pa i Švedske. Što, naravno, ne znači da joj muzika nije u uskoj vezi s bendovima tog podneblja.

Čak ne u uskoj, nego i najužoj mogućoj, obzirom da je ono što radi Dark Fortress blisko opusu bendova kao što su Immortal, Old Man’s Child, Naglfar, Dissection, i to s njihovih novijih izdanja.

Što znači da ovo ipak nije onaj izvorni, duboko, najdublje mogući ekstremni black metal, nego njegova ‘novija’, dorađenija varijanta s više melodija, nešto jasnijom produkcijom, a manje bijesa i brutalnosti. Ne i (pre)puno manje.

Jer mogli bismo reći da je “Eidolon” dobrim dijelom kombinacija i brutalnog ekstrema i tečnije mirnoće i melodije, čemu u prilog ide i angažman klavijaturističkim aranžmana pa tako ovo djelo poprima i simfonijske karakteristike (“The Silver Gate”, “No Longer Human“).

Prepoznatljiva blackerska brutalnost i ekstremizam najočitije se razaznaje u grlenim, vrištećim, kričavim, ‘zlim’ vokalima, beskompromisnim, ‘bijesnim’ blast beatevima i razdražljivijim, distorzivnim gitarama.

S druge pak strane, te iste gitare u dosta navrata postaju jasnije i razumljivije kroz povremene transformacije u heavy/thrash riffove, pa i neke heavy solaže. A i spomenuti klavijaturistički dijelovi, osim za ‘zatamnjivanje’ ugođaja, služe dijelom i za ‘melodiziranje’ ove priče i dosta ih je ugodno, čak i osvježavajuće čuti.

Priče koja je konceptualna, tekstualno podijeljena na tri segmenta (po tri pjesme redom), a govori, najkraće rečeno, o ‘obredu dehumanizacije’ duše, odnosno njezinom prelasku (ponovnom rođenju) iz ljudskog u natprirodni oblik, i to preko magičnog zrcala. Čuli smo i viđali tako nešto, zar ne?

Iako sam ovdje već napomenuo dosta detalja po kojima bi se možda i moglo zaključiti da bi ovo mogao biti dosta dobar album, u biti je on tek prosječno, više ili manje klasično black metal ostvarenje, s uglavnom sporim, manje od njih mid i speed ritmovima.

Produkcija je, onako, polusirova, također više da nego netipična blackerska, a nekako mi se baš čini da ona ima i dosta ‘zasluga’ što se tijekom preslušavanja albuma često upada u monotoniju. I stječe dojam nedostatka čistog zraka.

A to mu sigurno nije cilj, jer je maksimalno, nevjerojatno mračan, tmuran, zlokoban, horroriziran, hladan i nimalo pesimističan i, pretpostavljan, zamišljen da njegova ‘magija’ slušatelja prilijepi za zvučnike i odvede u tmurno-ledenu noćnu moru.

Meni to nije uspio napraviti, usprkos nekoliko ozbiljnijih, u prvom redu bržih i oštrijih pjesama, poput “Baphomet” (gostovao Tom Gabriel Fischer iz Celtic Frosta), “Edge of Night” ili “Catarsus“.

Hoće li nekom drugom, to ne bih mogao s pretjeranom sigurnošću ustvrditi. Jednostavno, treba probati.