Borghesia
20th Century - Selected Works
Datum izdanja: 01.01.1970.
Izdavač: FV Music
Žanr: Alternative, Elektronika, Industrial Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kad je davnih dana netko upitao Michaela Giru kako on očekuje da publika percipira njegove tekstove i glazbu, odgovor je bio kratak i jasan – “Bol”.
Ta simbolička, artistički potkovana, ali opet vrlo stvarna bol, čujna
je i u fascinantnoj građi Borghesie – alternativnog glazbenog programa
nastalog ranih osamdesetih, koji mi je tada bio poprilično stran,
konfuzan i odbojan.
Kompilacija koncipirana u dva segmenta – “There Is Rebellion In the Wind” i “When the Revolution Comes“, oštrih zvučnih ambijentalno-plesnih slika koje paraju želudac, predstavljena je na najnovijem izdanju etikete FV-Music, kojim, iako o njima nismo čuli punih 15 godina, Borghesia još uvijek odjekuje ekstremnom žestinom društveno angažiranog bića koje je nemilosrdno rušilo nametnute ‘norme’.
Ono što definitivno ne postoji u tijelu Borghesie jest ravnodušnost – strast, opsesija, paranoja i beznađe njihove su omiljene tabu-teme u kojima je sažeta sva gorčina režimske brutalnosti (“Tako mladi a tako mrtvi na dnu – plivaju među algama i vlastitim crijevima – a gore na površini vijore se zastave, pleh-banda svira himnu“.) U samim nazivima tema osjeća se nelagoda prije nego što ritam-mašina, bas-gitara ili sintisajzer uopće i dopru kroz zvučnike, upotpunjeni zloćudnim vokalom ili iskrivljenim zvučnim efektima (težak usporeni ritam u temama “Konflikt” i “Pasto Nudo“, “Rumours” kroz koju se provlači zlokoban tretirani ritam drombulja, “Police Hour“, “Lovci” upotpunjeni grotesknim porno-uzdasima, “Divlja horda“…).
Njihova ranija studijska LP-ploča nosi naziv “Ljubav je hladnija od smrti” i jedna je od najpotresnijih koje sam imao prilike čuti. Kroz ‘intimne’ odnose individualnog i društvenog mraka na toj ploči nitko nije pošteđen – ‘molbe, krici, jecaji’ i najnevinije će bez problema smjestiti u odgovarajući ambijent Golog otoka, gdje ‘jedan od nas gleda kroz mrežu i ne očekuje više nikog’. Mučne slike su toliko žive da bez obzira što je njihov odraz jednog nesretnog vremena bitno iza nas, one s takvom efektnošću i dalje odašilju svoje jezive prizore suptilnog sadizma.
20. stoljeće – onako kako ga je vidjela, čula i samim time interpretirala Borghesia – sačinjavaju željezne zavjese, polomljena staklena zvona, mučni krici, seksualnost i korporativna bezdušnost – svašta nešto čega nismo manje svjesni ni u novom, famoznom 21. stoljeću u kojem bismo trebali biti pametniji, znati bolje, konačno reći ‘nikad više’, ali u kojem čudne prakse i teorije, socio-politička hegemonija, kontrola uma i nazadnost ne odjekuju ništa manjim intenzitetom. Dapače, stvari se čine gorima – iako nastojimo ne gledati sve crno, šavovi iz dana u dan iznova pucaju, iznutrice su iznova tako sočne i vidljive. Stoga i ovaj presjek radova Borghesie valja promatrati kao muzički vrlo pogodno štivo za razmatranje nekih novih distopija kao i odupiranje istima, s obzirom da njihov zvuk nosi potresan teret.
2010. godina nastavlja odjekivati u tonu neizvjesnosti – uvodne tri pjesme na prvom retrospektivnom disku za početak predstavljaju idealnu ‘torturu’; “Ni upanja ni strahu“, “Blato” i fantastična disko-fetiš himna “Goli, uniformirani, mrtvi“… Audio-vizualni imidž koji kombinira agresiju erotskog stripa s “Tom of Finland” predznakom uz koračanje između ekstremne ljevice i desnice, po tankoj, oštroj niti duž koje ostaje neizbrisiv krvavi trag.
Milosti nema – ovo je brutalan manifest protiv društvene represije i jednoumlja (“Mladi zaporniki” (ovdje u engleskoj inačici) koji kažu – “Domovina govori – mi se fukamo!“). Dario Seraval i Aldo Ivančić, uz neizostavnu asistenciju Nevena Korde, Gorana Devidea, Zemire Alajbegović i drugih bliskih suradnika, dočarali su nestajanje malog čovjeka u bespućima režimskog mraka. Na izvjestan način i sami su proživljavali slike koje su prenosili na svoje avangardno plesno platno. Tu se isprepliću individualna emotivna stanja – kroz preispitivanje seksualne i političke ‘nepodobnosti’, odupiranje sveopćem (nacionalnom) puritanizmu, nadomak vremena u kojem slijedi vrhunac – krvavi ‘orgazam’ uslijed raspada sistema koji će odnijeti toliko nevinih žrtava vlastite gluposti i političkog opredjeljenja za ili protiv nekih novih ‘velikih vođa’.
Ploča “Resistance” predstavlja otvoreno zgražanje nad nacionalnom glupošću i ponosom priprostog puka – čija istaknuta perjanica ovdje, tema “Discipline”, još uvijek može poslužiti kao ‘fitilj’ i dobrano isprovocirati povodljive i naivne na rubu međunarodnog incidenta, sudeći po bizarnoj interakciji s dječjim zborom koji pjeva ‘odu’ diktatoru čiji lik i nedjelo nastojimo mahom zaboraviti. Dok se u tragovima odražava duhovitost priče, Borghesia je itekako dobro znala iskoristiti crni humor kao otvorenu provokaciju, prikazujući realnu sliku društva u kojem ne prevladava zdrav razum.
Njihova “Zbrana dela” ovom prigodom nastoje popratiti sve ključnije trenutke; naglasak ostaje na kultnom “Ogolelom mestu” i spomenutoj ploči “Resistance” te remiksanim uspješnicama iz druge polovice ’80-ih. (sabranim na kompilaciji “4×12”), uz kasnija ostvarenja na kojima sudjeluju Tom Tronton i Bruno Subiotto – “Dreamers In Colour” i “Pro Choice”. Prvo što je pohvalno kod ove kompilacije jest da se radovi slušaju u kontinuitetu, ništa nije nabacano, iako ne prati svoj kronološki slijed – teme se odlično nadovezuju jedna na drugu, kao pažljivo koncipirana dokumentacija kroz koju je evidentan auditivni bijes tako opskurnog, ali itekako čujnog art-kolektiva.
Je li neki novi miris pobune u zraku i predstoje li nam neke puno radikalnije revolucije u odnosu na one koje je ne tako daleka prošlost već obilato dokumentirala – ostaje za vidjeti. Sudeći po njezinoj ostavštini, Borghesia je izdržala itekakav test vremena i zasluženo ušla u antologiju kao ‘nepoćudna’ intelektualna elita čije riječi i težina plesnog ritma i dalje odjekuju, bilo arhivskim ili onim stvarnim – pljesnivim, vlažnim hodnicima društvene svijesti.
