TV on the Radio i dalje na razini, o kojoj mnogi samo sanjaju

Taman u najnezgodnije vrijeme mi je došao “Nine Types of Light” TV on the Radio na preslušavanje, svega nekoliko dana nakon smrti Gerarda Smitha od zloćudne bolesti koja je otkrivena tek prije koji tjedan.

Brooklynski art-rock eksperimentalci došli su već do petog albuma u karijeri kojim su htjeli postići značajniji komercijalni uspjeh, pa većinu pjesama nisu zakamuflirali u niz nejasnih distorziranih melodija, već su ih učinili gotovo pitkima, što u konačnici i nije urodilo prevelikim uspjehom kada bi “Nine Types of Light” uspoređivali s bilokojim ranijim albumom benda.Manjim smirajem kreativnih i bučnih melodija, TV on the Radio se na “Nine Types of Light” približio albumu Rain Machinea (Kypa Malonea) od prije godinu i pol. Svi poznati sastojci benda i ovdje su ubačeni (distorzije, buke, blaga elektronika, zanimljivi vokali, iznimna ritmičnost…), ali ovim albumom nisu uspjeli nastaviti veličanstveni niz prijašnjih albuma gdje su svaki puta dizali ljestvicu više i više.

Za one koji slabije poznaju rad dotičnog benda, najlakše bih ih opisao kao Radiohead na američki način. Mnogi bi se sada mogli pitati zašto, a odgovor je jednostavan, i Radiohead i TV on the Radio od svoje glazbe traže nešto više od običnih pop pjesama, pa ih obogaćuju na raznolike načine da one dobiju na svojoj specifičnosti.

Bitna razlika između dva spomenuta benda je to što se odmah na prvu čuje da su TV on the Radio Ameri koji su pod velikim utjecajem ‘svoje’ američke alternativne rock scene, soula, hip-hopa i elektronike, a čak povremeno i gospela zbog čega i ne čude vrlo intrigantne glazbene podloge i vrlo upečatljivi vokali.

Iako je “Nine Types of Light” izašao u malo nezgodno vrijeme koje se i nije moglo previše birati, ostat će upamćeno kao jedno djelo u kojem je bend želio napraviti nešto, a to nešto ipak nije bilo dovoljno dobro izdefinirano.

Kao i na prošlom, tako i ovdje na prvu nema jakih singlova poput “Staring at the Sun” i “Wolf Like Me”, već je album više zaokružen pomalo meditativnim sanjivim temama koje višestrukim preslušavanjem isplivavaju svojim originalnim, ali već i prokušanim ‘TV on the Radio trikovima’.

“You” je najbolji primjer toga, vrlo mirna i spokojna ljubavna pjesma u kojoj su se u potpunosti pronašli, dok je već sljedeća “No Future Shock” dijametralna suprotnost budući da je vrlo plesna s funky trubačima. Iskreno, ovdje bend zvuči mnogo bolje u mirnijim nego u dinamičnijim temama što dokazuje i “Killer Crane” za koju bi U2 i Coldplay željeli da su je napisali.

Iskreno, mislim da se TV on the Radio ubraja u onu grupu bendova (malo je takvih) koja ne može napraviti loš album. Istina, on može biti nešto slabiji kao “Nine Types of Light” u odnosu na svoje prethodnike, ali je i dalje vrlo zabavan i debelo iznad prosjeka današnje glazbene scene.