Tužna priča

Na samom početku moram priznat da nikad nisam niti čuo za ovaj bend te da me prvo preslušavanje ovog albuma ostavilo u stanju: “Kaj je ovo?!”, uz veliki lebdeći upitnik nad glavom.

Naime, uvodna “Moon Child” (originalnog li imena – allmusic ga
nalazi ugraviranog na čak 86 albuma!), teškog ritma s lebdećim, skoro pa
pijevnom, klavijaturističkom dionicom, dovodi u sjećanje brojne, naoko
teško povezane, bendove.

Recimo da se Type O Negative odlučio napravit album sa Jean Michel Jarreom ili možda, u blažoj inačici, Pink Floydom. Pa si ti sad misli… I to traje punih četiri i pol minute! No, krenimo dalje, sigurno se mnogi još uvijek pitaju da li ovim hvalim ili kudim. Riješimo to odmah – hvalim!

Ali da se ne prepustimo ‘zanosu’, mora se priznati da uz odličnu i živahnu, ali ne tako živahnog naslova, “Don’t Save Us From The Flames” te još nekolicine pjesama, album ima jednu veliku manu – a to je velika količina ‘praznog hoda’. Jednostavno ovih šezdesetak minuta je možda trebalo bolje iskoristiti. Neke pjesme djeluju prilično zamorno te bi, kao na primjer “Slight Night Shiver“, bolje djelovale u nekim dalekim lokacijama poput npr. mračne prašume.

Da nema tih nedostataka te da se album nastavio kretati od kuda je i krenuo, mogli bi pričati o odličnom ostvarenju, no ovako ostaje samo pozitivan i kvalitetan, ali ipak nedorečen dojam. Kažu da je prvi album puno bolji pa ću morati pričekat i da ga čujem, a do onda ću preskakati po ovom.